Ako ipak zanemarimo Zeusa I njegovu srdžbu, postoje priče koje kazuju što se nadalje dogodilo. Nakon poraza pod Atenom, atlantiđanska vojska se počela povlačiti, ali su ih Grci pratili preko Apenina do Pirineja, gdje je započela odlučujuća bitka. Ali usred bitke dogodilo se ono što se dogodilo Atlantidi, velika svjetska katastrofa koja se zastrašujućom snagom obrušila i na Pirineje i gdje su obje vojske stradale.
Platon nam dakle govori da se Atlantida nalazila iza Heraklovih vrata I da je iza nje nalazio još jedan continent nastanjen ljudima, ali najvažnija informacija koju nam Platon daje je godina te katastrofe.
Razgovor Solona i svećenika Saisa vodio se oko 570.g.pr.Krista, a prema predaji Atlantida je potonula oko 9500. g.pr.Krista. Ta godina se može jako dobro uklopiti u godinu kada je, po procjeni današnjih stručnjaka u geologiji i paleontologiji, došlo do dramatičnih promjena u klimi sjevernog Atlantika. Kad se brojke zbroje i oduzmu, dolazimo do legendarne godine 11.500 (do 12.000) prije Krista. Godine kad je prestalo ledeno doba (barem za nas na zapadu) i kad je došlo do trenutnog smrzavanja mamuta i krznatih nosoroga u tada klimatološki umjerenom području Sibira, prepunog biljne hrane za te velike biljoždere.
Atlantida se dakle nalazila između Azora i Sargaškog mora. Na sjeveroistoku otoka nalazile su se planine koje su Atlantidu štitile od smrznute Europe koja se sjeverno od Alpa, nalazila pod kilometarskim nanosima leda. Na samo vrhu tog trokutastog otoka nalazio se vulkan, pa kad bi otoku prilazili s istoka, prvo što biste vidjeli je taj vulkan, stoga i riječ Atl znači “kamen u vodi” ili hrid.
Na zapadu otoka nalazile su se plaže i brojna ušća rijeka koje su se slijevale s brdovitog sjevera. U ta ušća su male jegulje iz Sargaškog mora na Golfskoj struji dolazila na hranjenje, a niz Golfsku struju (koja tada zbog prirodne prepreke tog malog kontinenta, nije odlazila do Europskih obala koje su zbog toga i bile zaleđene) vračale se do Sargaškog mora na mriješćenje. Kad je Atlantida potonula (jer ona jeste doslovno potonula) Golfska struja je došla do Europe i tada je počelo njeno odleđivanje. Jegulje je pak zadesila gorka sudbina opasne migracije preko cijelog Atlantika, sve do dalekih europskih obala, jer nisu mogli protiv milijunima godina starog uvjetovanog ponašanja. Ogroman broj malih jegulja i danas strada na tom iscrpljujućem putu od Sargaškog mora do Europe, i nijedna evolucijska navada ne bi podržala takav pomor, osim navedenog uvjetovanog ponašanja jedne vrste koja se, na svoju štetu, morala prilagoditi novim uvjetima.
Atlantidu su naseljavali kromanjonci, ljudi crvene boje kože, kako su zbog bogatstva i moći smatrani kraljevi među ljudima. Crvena je boja ostala boja svih kraljeva odnosno „kraljevski grimiz“. Kad se iz Europe približavalo Atlantidi, po danu se mogao vidjeti dim koji je vijorio iz vulkana, što danas prezentira zastava kao simbol prepoznavanja nečije moći. Kad bi se približavali noći, vidio se žar vulkana koji je bio u čestoj erupciji, baš poput Etne danas. Taj sjaj danas možemo vidjeti u blještavim metalima na vrhovima svih naših vjerskih zdanja.
Te iste simbole ne možemo naći u običajima naroda srednje Amerike (obzirom da je Atlantida bila svjetska civilizacija), iako su krvlju i jezično bili povezaniji s Atlantiđanima nego mi Europljani, jednostavno kut prilaska Atlantidi, narodima srednje Amerike, nije davao istu sliku.
Kromanjonski Atlantiđanin, da ne bi bilo zabune, spada u vrstu ranih homo sapiens sapiens, u potpunosti sličan današnjim ljudima. Razlikovali su se od tadašnjih europskih homo sapiens sapiens, jedino po visini, jer europski homo se miješao s niskim (140 cm) neandertalcima pa se njihova visina spustila na 160-180 cm, dok su kromanjonci bili redovito visoki od 180- 200 pa o više cm, pretpostavlja se da je to stvorilo legende o patuljcima, ljudima i vilenjacima.
(Nastavak slijedi, moram kraće jer mi mago brzo gubi koncentraciju)
Post je objavljen 03.05.2021. u 08:59 sati.