Pregled posta

BELA IV I KRALJEVSKI GRAD

Grad Pag je 30. ožujka 2021. proslavio 777.godina od kada je kralj Bela IV podario status Slobodnog kraljevskog grada što je potkrijepio Bulom koju je dodijelio Pažanima.
Na ovaj post navelo me pisanje Radivoja Pastorčića na svom blogu „Takvi smo a zac“ i nedavni komentar na Facebook stranici „Povijest otoka Paga“ koju potpisuje isti autor. Autor nas u svom postu od 30. ožujka 2014. „Bela J Bula“ i posljednjim komentarom navodi na ispravnost i autentičnost dokumenta i postavlja pitanje: da li je kralj Bela IV uopće dodijelio Bulu gradu Pagu i da li je ta Bula koja se čuva u prijepisu pravno (ili povijesno) valjani dokument?

U svom prvom postu na blogu zapisao sam:“ Povijest je učiteljica života (historia est magistra vitae), kazao je Ciceron. I s razlogom. Ali, ljudi se baš previše ne osvrću za time. Možemo se slobodno upitati, da li je povijest uistinu učiteljica života ili je ona iznad svih nas, jača od volje čovjeka i tjera nas stalno u isti krug i iste probleme? Povijest je fascinantna kao nit koju nasljeđujemo i produžujemo, i kao nauku, samo od povijesti se ne može praviti budućnost. U povijesti se mogu vidjeti greške i zablude, ono što ne treba raditi. Povijest može naučiti o vrlinama, ali neke se stvari nikada više ne mogu dogoditi. Povijest je uvijek nedorečena, i zato je ne treba odbacivati, nego se njome treba služiti kao bilješkom prošlog vremena. Povijest nije nikada kazala istinu do kraja, jer je uvijek bilo onih u tom trenutku povijesti koji su govorili drugačije. Zato ne treba nikada vjerovati istini povijesti, jer je ni ona sama ne zna.“

Radivoj u svom komentaru na Facebooku od 31. ožujka 2021. piše: „nažalost mnogima ni danas neke stvari nisu jasne pogotovo onima koji „pišu povijest“ Paga a drugi upadaju u zamke deplasiranih članaka ili da budem grublji – gluposti i nepismenosti... ništa se od te bule raze do danas nije promijenilo...“.

Kako bih se uvjerio i bolje razumio Radivojeve tvrdnje posegnuo sam za povjesničarima koji su bili autoritet na hrvatskim prostorima i koji su pisali o kralju Belu IV kako bih se uvjerio kako su oni prilazili tvrdnjama da je kralj Bela IV dodijelio gradu Pagu Bulu i proglasio ga „Slobodnim kraljevskim gradom“.

Jedan od najplodnijih i najboljih hrvatskih povjesničara, Vjekoslav Klaić kojeg više manje citiraju svi naraštaji hrvatskih povjesničara napisao je „Povijest Hrvata“ za koju je još jedan hrvatski povjesničar Ferdo Šišić zapisao: „Izradbom, naučnim metodom i opširnošću Klaićevo djelo nadilazi sva dosadašnja djela te vrste u našoj historiografiji; upotrebljeni su za nj ne samo svi objelodanjeni izvori, već golemo mnoštvo arkivalnog blaga.“
Trpimir Macan hrvatski povjesničar i leksikograf je za Klaićevu „Povijest Hrvata“ zapisao: „Veliko je to djelo hrvatske povijesne znanosti, da je u mnogim svojim dijelovima nepremašeno i danas, gdje je pisca u njegovu poslu vodila savjest učenjaka i svijest rodoljuba, i da je ovo djelo uvijek imalo svoje čitatelje ne samo u stručnom krugu.“

Tko posjeduje ili tko bude čitao ovo djelo na samom početku autor se obraća sljedećim riječima: „Čestitom Štiocu. Proučavanje hrvatske prošlosti vrlo je poučno i utješljivo. Uviđamo da i maleni narodi mogu stoljećima i tisućljećima živjeti, a da ne moraju izginuti ni usred velikih, silnih državnih tvorba. Hrvatska nas povijest uči da u etičkom svijetu ne vrijede vazda zakoni fizičkoga svijeta, a najmanje onaj da manji i malobrojniji mora podleći većemu i brojnijemu. I šaka Grka odoljela je golemoj sili čitave prednje Azije, a maleni hrvatski narod održao se pored svih bura i nepogoda koje su ga redom snalazile!“

Tako je u svojoj prvoj knjizi „Povijest Hrvata“ povjesničar Klaić posvetio kralju Beli IV od 243. do 275. stranice opsežnu dokumentaciju osvrćući se na život i djelovanje kralja Bele IV od 1235 – 1270. godine.
Na 254. i 255. stranici Klaić opisuje kako se kralj Bela IV suprotstavio Mongolima koje je predvodio kan Batij sa željom zauzeti ove naše prostore piše:
„I kad je Batij malo zatim stigao pred Velebit, eto mu zakrčenih dolina i provalija koje vode preko te kršne gore. Ne ostade mu drugo nego da se spusti Podgorskom župom, pa se onda protuče do Senja. I zaista Mongoli padoše u Podgorje, gdje i danas još staro i mlado znade za Pasoglavce i njihova kralja. Prolazeći Podgorjem doznade nekako Batij da kralj Bela s mnogo velikaša i mnogo blaga boravi na otoku Rabu. S te vijesti gotovo pobjesni mongolski kan. Odmah negdje namakne brodove i splavi, pa zapovijedi svojim četama da zaplove morem i uhite kralja. Nebogi kralj Bela nađe se opet u velikoj nevolji. Kako nije ni u snu slutio da bi ga Mongoli mogli i na moru potražiti, nije imao ni mnogo ljudi uza se; a kad je sada vidio mnoge splavi i brodove mongolske kako se primiču Rabu, sasvim zdvoji o svom spasu. Ali ga ni taj put vjerni Hrvati ne ostaviše. U odlučni čas dohrliše hrvatski žitelji sa susjednih otoka i grada Paga. U nazočnosti kraljevoj zametnula se bitka pred otokom Rabom. Junački otočani navališe strelicama, kopljima i drugim oružjem sa svih strana na Mongole, koji udariše u bijeg. Ali vještim mornarima hrvatskim ne mogoše uteći moru nevješti Mongoli. Hrvati ih otvorenih jedara stigoše i sve do jednoga uništiše; mnoge poubiše, a druge utopiše u moru. U tom se boju proslaviše i knezovi Krčki, braća Fridrik i Bartol Frankopan. Sa svojom rodbinom i družinom ubiše oni nekoliko mongolskih vojvoda i sila vojske, a k tome zarobiše i neke žive te ih darovaše svomu kralju. Ali i oni izgubiše mnogo svojih rođaka i ljudi, pače i sami dopadaše rana.
Nakon te pobjede ode kralj Bela uz najveće slavlje na otok Pag, gdje ga primiše s velikim veseljem. Kako je sav puk bio oduševljen s pobjede, odlučeno bi Mongole sada i na kopnu potražiti, te ih sasvim protjerati.
Oduševljeni Pažani opskrbiše u to ime kralja svim potrebitim, pače mu darovaše i novaca, a na to kralj sa slavodobitnim otočanima (Frankapanima) otplovi prema Podgorju da se tamo iskrca.“

Akademik Mate Suić napisao je pregled paške povijesti gdje se jednim dijelom osvrnuo i na kralja Belu IV kada je zapisao kako su se Pažani borili za svoju autonomiju.
„Prilika im se ukazala za to kad su sredinom XIII stoljeća provalili Tatari u naše krajeve. Kralj Bela IV bježeći pred njima selio je iz jednog dalmatinskog grada u drugi, da bi izbjegao tatarskoj potjernici. U jednoj bitci, za koju neki smatraju da se odigrala blizu Paga, pružili su Pažani kralju veliku pomoć. Da im se oduži za spašeni život i krunu Bela im je 30. ožujka 1244. god. izdao povelju, kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad, izjednačen u svemu s ostalim gradovima Dalmacije; njegovi stanovnici nisu trebali po tome priznavati ničije vlasti osim kraljeve i po toj povelji vlast se grada Paga protezala na čitav otok Pag, pod jednog kraja do drugog. Tako je grad Pag i čitav otok dobio konačno potpunu slobodu i nezavisnost i od Zadra i od Raba. Ovaj Belin privilegij bio je za tadašnje Pažane njihova magna charta, za kojom će, nažalost, morati još često posegnuti u borbi protiv Zadra, a i Raba.“

U obrani Radivojeve tvrdnje mogao bi poslužiti rad Jure Trutanića s Filozofskog fakulteta u Splitu, Odsjek za povijest „Pregled izvora, literature i zbivanja o Mongolskoj provali u Hrvatske zemlje u 13. stoljeću“ gdje autor navodi sljedeće:
„Pri obradi ove teme od velikog su značaja bile i isprave kralja Bele IV. kojima kralj nagrađuje zaslužene velikaše koji su se istaknuli u borbi protiv Mongola. Pomoću spomenutih isprava moguće je rekonstruirati okolnosti u kojima su izdane. Međutim, među njima postoje isprave koje su se pripisivale Beli IV., ali detaljnijom diplomatičkom analizom uočava se falsificiranje pa njih treba držati po strani i, pri proučavanju cjelokupne problematike, ne referirati se na njihov sadržaj.
Što se tiče Bele IV., on se prebacio na otok Rab odakle je rukovodio obranom pa su se Mongoli još jednom pokušali dočepati kralja, ali opet bezuspješno. Improvizirana mongolska mornarica nije se mogla nositi s iskusnim hrvatskim pomorcima pa su Mongoli uz velike gubitke poraženi kod Raba. Ovakav slijed događaja iznosi Vjekoslav Klaić u svojoj Povijesti Hrvata koja je korištena zbog preglednosti u izlaganju, no treba napomenuti kako Ferdo Šišić u svom radu osporava autentičnost ovih događaja sa sjevernog Jadrana koje u svojim sintezama hrvatske povijesti donosi većina eminentnih hrvatskih historiografa. Naime, Šišić smatra kako su podaci o junačkim pobjedama u akvatoriju kvarnerskih otoka i na Grobničkom polju zapravo falsificirani od strane Frankopana i Pažana. Kao glavni argument navodi činjenicu da Toma Arhiđakon koji je, po svemu sudeći, bio vrlo dobro upoznat s događajima vezanim uz provalu Mongola, u svojoj Historiji Salonitani ne spominje navedene bitke.“

Evo kako povjesničari mogu zakomplicirati stvari i kako tvrdnja u mojem prvom postu „ da povijest nije nikada kazala istinu do kraja“, dolazi na svoje.
Da nisam proučio samo dio napisanog materijala bio bi u zabludi kao i Radivojevi prijatelji na postu koji su ustvrdili: - Ca sad ti vako nako, gej njega, ne talasaj bitno je da se nešto slavi.

Jared Diamond američki fiziolog i publicist je zapisao: „Povijest svijeta je poput glavice luka, na kojoj moderni svijet čini tek vanjsku ljusku i koju u potrazi za povijesnim uvidom treba ljuštiti sloj po sloj. No otkrivanje slojeva očaravajuće je i izazovno i danas neizmjerno važno za nas koji iz prošlosti nastojimo izvući pouku za budućnost.“

Kada bi se trebao slaviti Dan grada Paga posvetio sam dva posta na blogu pa neću ulaziti u daljnju prepisku oko toga, ali neću više ni biti u zabludi da Radivoj piše neutemeljene povijesne podatke koji nisu provjereni.



Post je objavljen 07.04.2021. u 11:25 sati.