Pregled posta

KAUZALITET I MAŠTA

Ovaj rad zove se „Kauzalitet i mašta“ i nastao je prije gotovo 15 godina i već je objavljen u jednoj od mojih knjiga, ali sam ja mislio da bih ga trebao ponovno objaviti i u ovoj knjizi „Osobitost realnog“ budući, da se i ovdje raspravlja o kauzalitetu. Može se reći, da je Prva ozbiljnija filozofska rasprava o kauzalitetu, znanosti i karakteru čuda ona rasprava koja se vodila u islamu između Al Gazalija i Ibn Ružda Averoesa i time se bavi ovaj tekst. Ja bih samo dodao, da se ovaj moment odnosa nužnosti i slučaja pojavljuje i u ovoj diskusiji koja svakako postavlja na dnevni red neka kardinalna pitanja znanosti i religije.

Nužnost uzročne veze nije logički zagarantirana, jer nikakvim logičkim rezoniranjem ne možemo izvesti posljedicu iz uzroka. Dakle, pojam nužnosti je valjan samo u slučaju logičkih odnosa. U sferi samih prirodnih odnosa nužnosti nema mjesta. Tako ako ima bilo kakve sličnosti sa nužnošću u redu prirodnih odnosa kao što je ona uzroka i posljedice, to je samo zato, jer ta dva termina koja u prirodi ostaju vanjski jedan drugom, kroz stalno opetovanje postaju povezani u našoj svijesti. Uzročna nužnost samo je navika u našem umu, ona je psihološka nužnost, a ne logička. Odatle slijedi da se čuda mogu zamisliti.

U bosanskoj narodnoj pjesmi koju sam predstavljao nekoliko godina na bosanskom radiju u Adelaideu ja sam se susreo sa tim čudesnim svijetom nelogičnih odnosa i asocijacija tako karakterističnih za duh islama, da sam odlučio da se malo bolje upoznam sa problemom kauzaliteta i uzročno posljedičnom vezom koja je relacija dovedena u pitanje u bosanskoj narodnoj pjesmi, a ovdje imam na umu dvije jako poznate pjesme naziva „Mujo kuje konja po mjesecu“ i „Vrbas voda nosila jablana“ koje obje demonstriraju snagu i neobičnost bosanske mašte, snagu narodnog genija koji u prirodi čudesnosti događaja govori o usudu čovjeka u svijetu i kozmosu u cjelini:

MUJO KUJE KONJA PO MJESECU

Mujo kuje konja po mjesecu
Mujo kuje, a majka ga kune

Sine Mujo, živ ti bio majci,
ne kuju se konji po mjesecu
već po danu i žarkome suncu

Mila majko, ne kuni me mlada
znaš kad meni na um padne draga

I ja ne gledam sunca nit' mjeseca
nit' moj doro mraka nit' oblaka
nit' moj doro Drine vode hladne

„VRBAS VODA NOSILA JABLANA

Vrbas voda nosila jablana,
na jablanu kuje kujundzija.

Na jablanu kuje kujundžija
kujundžijo, tako ti zanata,
skuj ti meni od zlata junaka.

Nemoj plava, tako ti znata,
već garava, k'o što sam i sama.“

Što se tiče literature bez obzira, da li je sada promatramo kao literaturu fikcije ili realizma, ostaje zapažanje koje smo iznijeli već u „Kozmologiji zlatnoga prstena“, a to je da novi realizam otpočinje iskustvom, ali se na iskusvo ne svodi. Isto tako moguće je sa čudesnostima govoriti o realnim ljudskim problemima i to ne znači, da se čuda razlikuju značajno od realnog života. Čudesnost nam ovdje samo predstavlja oblik predstavljanja realne problematike našeg života. U tom smislu on je također moment literature koja istupa pred publiku sa namjerom otkrivanja pune životne istine o ljudima i svijetu u cjelini.

XXX

U ovom radu bismo ukazali na jedan problem koji gotovo u cjelini karakterizira odnos racionalističkih filozofa i teologa u islamu, dakle, na problem egzistencije uzročno posljedične veze koji se danas uglavnom vezuje za dva islamska filozofa Al-gazalija i Ibn Ružda Averoesa. Al-Gazalijeva želja, da obrani istine religije dovela ga je do toga, da kritički visoko i oštro analizira koncept uzročnosti kojeg nalazimo u filozofiji. Problem koji ga je okupirao na početku njegova istraživanja u odnosu na sedamnaestu raspravu u Tahafutu (Nesuvislost filozofije) problem je nužnosti uzročne veze koju su podržavali i na kojoj su inzistirali filozofi. On ustaje protiv valjanosti te nužnosti i kaže:

„Prema našem pogledu veza između onog što se obično smatra uzrokom i onog što se smatra posljedicom nije nužna, jer mi smatramo mogućim da između pamuka i vatre dođe do dodira, a da ne bude gorenja te mogućim smatramo i prometanje pamuka u pepeo i bez dodira sa vatrom, dok filozofi osporavaju tu mogućnost.“

Nužnost uzročne veze nije logički zagarantirana, jer nikakvim logičkim rezoniranjem ne možemo izvesti posljedicu iz uzroka. U najboljem slučaju ova se veza bazira na promatranju i iskustvu: mi opažamo da objekti slijede jedan iz drugog ili da su slični objekti stalno povezani. Dakle, to dokazuje sukcesiju, a ne uzročnost, ili povezanost, ali ne i vezu. Dakle, pojam nužnosti je valjan samo u slučaju logičkih odnosa kao što su identičnost, implikacija, razdvajanje. U sferi samih prirodnih odnosa nužnosti nema mjesta. U redu prirode drugačije, nego u redu misli, bavimo se samo slučajnim i nelogičnim entitetima koji ostaju bez odnosa jedan prema drugom osim u mislima onog koji promatra. Objekti kao takvi nisu povezani jedni sa drugima, samo ideje o njima vežu se u našim mislima putem asocijacija i Al-Gazali kaže:

“Samo kada se opetuje nešto moguće ponovno i ponovno tako da formira Normu slijeđenje jednog toka u skladu sa tom Normom u prošlosti neizbrisivo je utisnuto u naše misli.”

Tako, ako ima bilo kakve sličnosti sa nužnošću u redu prirodnih odnosa kao što je ona uzroka i posljedice to je samo zato, jer ta dva termina koja u prirodi ostaju vanjski jedan drugome, kroz stalno opetovanjepostaju povezani u našoj svijesti. Uzročna nužnost samo je navika u nasem umu, ona je psihološka nužnost, a ne logička. Odatle slijedi da se čuda mogu zamisliti. Interesantno je spomenuti da Al-Gazali dolazi do pojma složene prirode uzroka i takoder pluraliteta uzroka.

Uzrok je totalan zbroj mnogih dodatnih faktora koji svi moraju biti promotreni u povezanosti. Dakle, stvari na koje se proteze Božja moć uključuje čudesne i misteriozne činjenice i zato se Božja moć prostire na sve vrste logičkih mogućnosti. Zato ovdje ne samo da su čuda prirodna, nego je i sva priroda čudesna. Priroda međutim izgleda prožeta uzročnom zagonetkom samo zato što po pravilu Bog ne želi čudom prekinuti kontinuitet događaja. Moguće je međutim, da On intervenira u bilo kom momentu za kojeg On smatra da je pogodan. Takvo stajalište može nas učiniti skepticima u vezi fenomena prirode ali nas isto tako može odvesti do oštrog mističkog osjećanja prisutnosti Boga u svim stvarima.

Ibn Ruždov odgovor u njegovom radu Tahafut al tahafut (Nesuvislost nesuvislosti) na ovakva Al-Gazalijeva stajališta je glasio:

“A poimanje nije ništa drugo doli spoznaja postojećega po njegovim uzrocima i po tomu se poimanje razlikuje od ostalih zamjedbenih moći te onaj tko niječe uzroke niječe i poimanje. Umijeće logike polazi od pretpostavke da postoje uzroci i posljedice te da će spoznaja posljedica biti potpuna samo po spoznaji njihovih uzroka. Nijekati te stvari znači nijekati znanje, a iz nijekanja znanja proizlazilo bi da nema uopće ničega što zbiljski znamo već, da je ono što je znano samo puko mnijenje, da uopće nema ni dokaza niti određenja i da nema bitnih prigodaka što tvore dokaze.”

Biti znanstven za Ibn Ružda znači moći predvidjeti što će se dogoditi u budućnosti onda kada je uzrok dat. Vjerovanje u znanost i njenu moć rezultira iz naše mogućnosti, da predviđamo na fundamentu uzročne nužnosti. Moderna znanost prema tome još uvijek vjeruje u uzročnost međutim ne više u stariju formu odnosa uzrok-posljedica već u uzročne linije i strukture. Iz ovog se daje zaključiti da je vjerovanje u uzročnost stvar vjere koja potiče od naše vjere u očekivanja. Ibn Ružd je imao vjeru u prirodu i držao je da se sve na ovom svijetu odigrava u skladu sa savršenom pravilnošću koja se može razumjeti u pojmovima uzroka i posljedice. To nas stavlja pred sliku fizičkog svijeta kakvu je zamislio Ibn Ružd i način na koji ona može biti znanstveno upoznata.

Svijet je kontinuum stvari i osoba koje su u međusobnom odnosu preko nužne uzročnosti. Dva su principa pretpostavljena: jedan je trajnost stvari a drugi je zakon uzročnosti. Te dvije postavke rezultat su metafizičkih pretpostavki čije je porijeklo u aristotelizmu odnosno u ideji o supstanciji i ideji o četri uzroka. Trajnost stvari dopušta nam da dođemo do biti stvari, njene definicije i da joj dajemo ime:

“...jer je očito samo po sebi da stvari imaju biti i atribute koji određuju specijalne funkcije svake pojedine stvari i kroz koje se određuju definicije i nazivi. Da stvar nema svoju specifičnu prirodu ne bi imala posebno ime ili definiciju i sve bi stvari bile jedno.“

Što se tiče druge postavke koja se odnosi na uzročnost “sve stvari imaju četri uzroka: agens, formu, materiju i cilj.” Ljudski um percipira stvari i pojmljuje njihove uzroke, a inteligencija nije ništa drugo do percepcija stvari sa njihovim uzrocima, a po tome se izdvaja od svih drugih sposobnosti shvaćanja. Onaj koji negira uzroke negira intelekt. Ako odnos uzrok-posljedica nazivaju navikom, tada je navika nejasan termin, jer je nemoguće da Bog ima naviku. Navika opstojećih stvari je u stvari njihova priroda budući da navika moze živjeti samo u potaknutom. Dakle, put ka znanosti počinje vjerom koja je fundament izvjesnosti. Skeptici i agnostici nemaju mjesta u znanosti. Naoružani tom vjerom u opstojnost svijeta kao takovog intelekt otkriva uzroke stvari a znanstveno znanje je znanje stvari zajedno sa njihovim uzrocima koji ih proizvode.

XXX

Da je ova diskusija o prirodi uzročno posljedične veze u islamu bila od kardinalnog značenja za daljnji razvoj filozofije na Zapadu najbolje pokazuje primjer njena obnavljanja u europskoj skolastici na primjer kod Tome Akvinskog pa onda u čitavoj europskoj filozofiji da bi konačno našla svoje mjesto i u takvim sistemima kakav je onaj Hegelov. Isto tako ova diskusija je obnavljana sa vremena vrijeme i u Islamu, a počinje poznatim raspravama Hvaga Zada turskog teologa koji je umro 1488. Na svoj specifičan način ona je također obnovljena i u novovječnoj europskoj filozofiji i to možda ponajbolje kod Britanca Davida Humea u njegovom radu „An Enquiry concerning Human Understanding“ koji je tiskan negdje polovicom 18. stoljeća, točnije u Londonu 1748.

Ovdje je posebno razmatran problem kauzaliteta u ukupnosti našeg doživljaja svijeta zajedno sa problemima mašte, vjerovanja, navike. U tom smislu nije ispravno stajalište Gaje Petrovića da Humeu nije bilo “ni na kraj pameti“ da poriče postojanje uzročnosti i nužnosti na bilo kojem području stvarnosti. U tom smislu Petrović nije u pravu kada smatra, da je Hume bio “čvrsto uvjeren” da na svim područjima prirode uključujući i čovjeka vlada nužnost i da je svaki pokušaj dokazivanja čuda “unaprijed osuđen na neuspjeh”. Stoga nije točno da Hume smatra da je bilo kakav dokaz čuda a priori nemoguć bez obzira što čudo prema definiciji možemo smatrati “prekršajem prirodnih zakona” a da je to toboze “besmislica” odnosno “contradictio in adjecto”.

Iz ove rigidne interpretacije slijedi Humeovo ukazivanje da:

“...nema ničega slobodnijeg od ljudske mašte te ako i ne može prijeći onu izvornu zalihu predođaba koja su obavila unutarnja i vanjska osjetila, ono ima neograničenu mogućnost miješanja, sastavljanja, rastavljanja i dijeljenja tih predodžaba u svoj raznolikosti izmišljotina i priviđenja.“
(odjelak V, drugi dio)

Na istom mjesti Hume piše da također vjerovanje nije drugo do ”življa, živahnija, jača, čvršča i postojanija zamisao nekog predmeta od one do kakve je ikada sposobna doći mašta”. Ova razlika samo izražava onaj čin ljudskog duha koji zbilju čini nama prisutnijom uzrokujući, da ona više važi u mišljenju i da joj dade jači uticaj na afekte i maštu. Prema tome, posve suprotno mišljenju Gaje Petrovića da Hume polazi od ”logičke čistoće i jasnoće” dokazujući moć razuma koji je “čvrsto ukorijenjen u čovjekovoj prirodi i stoga posjeduje jednu neodoljivu prirodno-psihološku nuždu “ ovdje se polazi upravo suprotno od toga, da sve naše predstave dijelom jesu impresije, čulni osjećaji, a dijelom pojmovi ili ideje odnosno kategorije razuma.

Hume kaže da su ideje po svom sadržaju iste kao i čulni osjećaji samo nisu tako jake i živahne. Svi predmeti uma su ili veze pojmova kao što su to matematički stavovi ili su činjenice iskustva. U tom smislu kauzalna veza važi samo utoliko ukoliko se takva veza javlja u iskustvu, a u iskustvu mi ne nalazimo nužnost pa Hume kaže:

“Naše uvjerenje o nekoj činjenici zasniva se na osjećaju, pamćenju i zaključcima izvedenim na osnovu kauzalne veze to jest na osnovu odnosa između uzroka i posljedice. Poznavanje ove kauzalne veze ne postaje iz zaključka a priori već isključivo iz iskustva i mi izvodimo zaključke time što od sličnih uzroka očekujemo slične posljedice, na osnovu principa naviknutosti na vezu različitih pojava ili asocijaciju predstava. Otuda osim iskustva nema nikakve spoznaje, nikakve metafizike.”

Jedino što je nužno jee navika. Mi imamo naviku da ovo priznajemo za pravo, za moralno i to za nas ima neku općost, ali samo subjektivnu općost, drugi imaju druge navike.

“Navika je tako veliki vodič ljudskog života. Jedino zahvaljujući tom principu postaje nam naše iskustvo korisno, a ono čini da u budućnosti očekujemo istovrsan niz događaja kao što je onaj što se javio u prošlosti.”

Prvo i pravo čudo u tom iskustvu na koje Hume nailazi jeste slučaj koji problem razmatra u odjeljku „O vjerojatnosti“ i on piše:

“Iako na svijetu nema takve stvari kao što je slučaj, naše nepoznavanje stvarnih uzroka nekog događaja tako utječe na razum i rađa takovu vrsta vjerovanja ili mišljenja kao kada bi on postojao.”

To je čudo prirode. To čudo prirode Hume je usporedio sa kockom:

“Kad bi neka kocka bila označena nekim brojem ili točkama na četIri strane, a drugom brojkom ili brojem točaka na ostale dvije strane bilo bi vjerojatnije da će se kod bacanja pojaviti prva negoli druga I ako bi kada bi imala tisuću strana označenih na jedan, a samo jednu stranu na drugi način, vjerojatnost bi bila još veća, a naše vjerovanje ili očekivanje još čvršće i sigurnije. Taj se tok mišljenja ili suđenja može pričinjati trivijalnim i sam po sebi razumljivim, ali onima koji će ga pobliže razmotriti mogao bi možda pružiti građe za zanimljiva umovanja.”

Ova neobična, a tako značajna pitanja sa kojima se Hume “smatra zadovoljnim ukoliko pobude zanimanje filozofa” otkrivena su kao centralna pitanja suvremene matematičke fizike.Odatle i iz tih pitanja razumijevanje znanja kao znanja o egzistenciji onoga što nam je neprozirno i nejasno, ono što je najdublja manifestacija našeg uma i najblistavije ljepote koja je dostupna našem umu samo u svojim najelementarnijim oblicima. Odatle je Einstein izjavio, da on vjeruje u Spinozinog Boga koji se objavljuje u zakonomjernoj harmoniji svega bivstvujućeg, a ne u Boga koji se bavi sudbinama i djelovanjem ljudi.

Eistein je duboko vjerovao u kauzalnu zakonomjernost svekolikog zbivanja i on je smatrao, da je ovo vjerovanje najjači i najplemenitiji pokretač znanstvenog istraživanja. Međutim je fizika sa kvantnom mehanikom doživjela novi epohalni obrat u kojem Einstein zbog svog deterimnističkog svjetonazora nije mogao i nije htio sudjelovati. Kada su Heisenberg i Schrodinger i kada su Born i Jordan pružili presudnu statističku interpretaciju, Einstein ju je odlučno odbio: sada će se ne više sa izvjesnošću, deterministički, nego sa vjerojatnošću, statistički, moći unaprijed reći što je materija, što je energija. Moći će se samo još utvrditi što će ona prosječno, upravo najvjerojatnije biti. Takva čisto statistička vjerojatnost, takva “nejasnoća”, takav “princip neodređenosti” odlučno je protuslovio Einsteinovoj determinističko-spinozističkoj vjeri gdje se ništa ne prepušta slučaju kao pri kockanju. On je tada pisao Bornu:

“Kvantna mehanika je vrlo vrijedna poštovanja, ali neki mi unutrašnji glas kaže da to ipak nije ono pravo. Teorija nam daje mnogo, ali nas gotovo nimalo ne približuje tajni Staroga. Ja sam svakako uvjeren da se On ne kocka.”

Još 1944. pisao je Bornu:

“U našim znanstvenim očekivanjima mi smo se razvili u antipode. Ti vjeruješ u Boga koji se kocka, a ja u potpunu vladavinu zakona u svijetu nečega objektivno bivstvujućeg što se nastoji sčepati pomoću neobuzdane špekulacije.”

Max Born je međutim gledao sasvim drugačije. Njega nije smetao Heisenbergov princip neodređenosti, naprotiv, u tome je on vidio nešto dublje što nije igralo ulogu samo u fizici nego i na cijelom području prirodne znanosti i u čovjekovom tumačenju zbilje uopće, a to je nesposobnost naših pojmova, da obuhvate cjelinu i nužnost dopunjavanja dvaju različitih aspekata što je on nazvao “komplementarnošću” i što su znanstvenici više prodirali u materiju to je ona bila manje zorna, to je jezik bio nedovoljniji i što se više saznavalo o granicama univerzuma to je i tu sve bilo nepredočivo i izrecivo samo još pomoću apstraktnih formula i istina je ta, da nam je donekle uspjelo razumjeti ovaj svijet time što se strukture njegova reda prikazuju matematičkim oblicima, ali ako hoćemo o njemu govoriti, moramo se zadovoljiti slikama I usporedbama kao i u našoj mašti. To je to čudo sa kojim se danas susrećemo u suvremenoj znanosti.

Prema tome kada danas kažemo zajedno sa Al-gazalijem:

“Iznad razuma egzistira viši autoritet koji može na svojim manifestacijama pokazati, da je sud razuma nevaljao isto kao što autoritet razuma pokazuje da je sud osjeta nevaljao...”

... onda mi uglavnom iskazujemo jedno mišljenje, da je ovo stajalište ašaritske teologije uvjetno točno mada istovremeno iskazujemo njegovu znanstvenu manjkavost. Prema tome, ljudsku maštu treba tretirati kao jednu od razumskih moći i u tom smislu treba i razumjeti Humeovo suprotstavljanje mašte razumu i priznavanje mašte za vrhovnog suca u svim sistemima filozofije. Ono se dakako može shvatiti kao opravdanje religiozne i filozofske slike svijeta i istina jeste ta da moderna filozofija potječe iz čvrstih, trajnih i konzistentnih principa naše mašte. Teorije antičkih mislilaca o supstanciji i akcidenciji i njihova zaključivanja o supstancijalnim formama i okultnim kvalitetima izvedena su prema Humeu iz naših promjenjivih principa mašte koji i danas pobuđuju naš najdublji filozofski interes. Prema tome opstojnost bilo kojeg bića može se zato dokazati jedino argumentima koji polaze od njegova uzroka ili njegova učinka, a ti se argumenti temelje iskljucivo na iskustvu.

Ako zaključujemo a priori kaže Hume može se činiti da svaka stvar može proizvesti svaku drugu stvar.

“Koliko je nama poznato, pad jednog kamenčića mogao bi ugasiti sunce ili želja nekog čovjeka zavladati nad kretanjem planeta. Jedino nas iskustvo uči o prirodi i granicama uzroka i učinka i omogućuje nam da opstojnost jednog predmeta izvedemo iz opstojnosti drugog.”

Prema tome, filozofsku interpretaciju Gaje Petrovića treba “baciti onda u vatru jer ona može sadržavati ništa do obmane i varke. Može proizvesti svaku drugu stvar.

“Koliko je nama poznato, pad jednog kamenčića mogao bi ugasiti sunce ili želja nekog čovjeka zavladati nad kretanjem planeta. Jedino nas iskustvo uči o prirodi i granicama uzroka i učinka i omogućuje nam da opstojnost jednog predmeta izvedemo iz opstojnosti drugog.”

Prema tome, filozofsku interpretaciju Gaje Petrovića treba “baciti onda u vatru jer ona može sadržavati ništa do obmane i varke.”

Jedino nas iskustvo uči o prirodi i granicama uzroka i učinka i omogućuje nam da opstojnost jednog predmeta izvedemo iz opstojnosti drugog. Prema tome filozofsku interpretaciju Gaje Petrovića treba “baciti onda u vatru, jer ona može sadržavati ništa do obmane i varke.”

Post je objavljen 19.03.2021. u 09:13 sati.