Marketing
NAŠA „doka“ – dr. MIRA !
Ustajemo se i liježemo sa strahom od zaraze virusom COVID-19, strah je razumljiv, obzirom da se radi o novom virusu čija obilježja su još uvijek u potpunosti nepoznata, za kojeg još ne postoji specifičan lijek, a cjepiva koja se sada koriste jedino su svijetlo na kraju tunela.
Tragom novinskih napisa naišao sam na tekst novinarke Alenke Festini u Zadarskom listu iz 13.11.2009. „Cijepljeno oko tisuću Pažana“. Novinarka Festini nas izvještava kako liječnici paške ambulante posjeduju dovoljno cjepiva protiv sezonske gripe koje zadovoljavaju potrebe građana. Navode da je tisuću građana primilo cjepivo.
Novinarka Festini navodi da je važno reći da prednost pri cijepljenju imaju osobe starije od 65 godina, kronični bolesnici te zdravstveni djelatnici, koji cjepivo ne plaćaju. Za ostale cjepivo stoji 55 kuna.
Cijela ova situacija oko pandemije COVID-19 i zdravstveno zbrinjavanje navelo me na to da se sjetim jednog svojeg teksta na portalu „Baš nas briga“, gdje sam pisao o dr. Miri Rubčić-Šoć, koja je od 0 do 24 sata brinula o zdravlju stanovnika ne samo grada Paga, nego svih na otoku. Bila su to jedna druga vremena po pitanju zdravstvene skrbi stanovništva. Sjetim se kako je 1972. godine vladala panika od epidemije „velikih boginja“ i kako smo se cijepili protiv iste bolesti.
Tekst je objavljen 18.10.2009. godine i sada djelomično revidiran i nadopunjen samo s novim i nikada objavljenim fotografijama.
NAŠA «doka» - dr.MIRA !
Život liječnika sam je po sebi priča ne samo o njemu već i o sudbinama mnogih njegovih bolesnika.
Tko još gaji uspomenu na ovu liječnicu, koja je na svoj osebujan način, živjela u Gradu i sa Gradom, koja mu je davala jedan tonalitet u kome su se svi građani mogli osjećati sigurnim.
Uspomena na dr.Miru Rubčić-Šoć posebna je vrijednost, svih onih koji je pamte, zbog jednostavne ali duboke ljubavi za ovim Gradom, za ovim otokom i svim otočkim ljudima. Zbog te svoje ljubavi, požrtvovanja i sposobnosti postala je čuvena i ostala u najljepšoj uspomeni brojnim pacijentima kojima je pomagala. Jer ona je najprije bila čovjek, i zato su je pacijenti tako doživljavali, jer taj odnos među ljudima najvažniji je odnos za ljudsko biće.
Imao sam sreću da sam jako često bio u blizini dr.Mire, naše «doke» kako smo je od milja nazivali. Jednom od mnogih prigoda u obiteljskoj kući mojih roditelja zamolio sam je za portret, i rado je pristala na to.
-Mali Bebiću, (uvijek me tako zvala op.a.), hoću da lijepo ostanem na toj fotografiji.
Zapitati ćemo se kakve veze ovaj tekst ima sa ovim portalom. Upravo poradi ovog portala sjetio sam se dr.Mire, jer njezina ljubav za ovim Gradom, za njegovim običajima i načinom življenja, bila je neizmjerna.
Ovome bih mogle posvjedočiti i naše časne benediktinke, koje su je rado primale u svom samostanu. I svi mi koji smo je pobliže poznavali, znali smo koliko je vezana za Pag i Pažane. Znam da je najteži trenutak njena života bio kada ju je bolest odvukla sa Paga, zauvijek. Htjela je svojim dotadašnjim sugrađanima ostati u lijepom sjećanju, nikako kao bolesnik.
Karneval i dr.Mira bili su jedno. Svi stariji pažani koji je se sjećaju moći će odgovoriti na sljedeće pitanje. Dali je započeo koji zimski karneval, a da u prvom kolu odmah na čelu nije bila dr.Mira? Dali je netko smio i imao hrabrosti oduzeti joj to mjesto? Ona i teta Seka Pančokovica u narodnoj nošnji, sa pokrivacom na glavi.
Njoj je to bila svetinja. I kada bi glazba krenula sa kolom, zamišljam je kao dr.Luiđa iz Smojinog «Malog mista». Di ćeš sad tražit intervenciju kad je kolo pocelo, neka se malo strpi onaj koji treba doktora. Nakon dosta vremena, slobodan sam ovdje posvjedočiti: «Doka je svim srcem voljela paški karneval».
Na svom životnom putu naišao sam na njen kritički trenutak koji je usmjerio moj život, kada sam joj priopćio da će moja budućnost biti vezan za medicinu, samo se nasmijala i odgovorila.
-Mali Bebiću, izabrao si plemeniti poziv, nastoj živjeti u skladu sa njime.
I danas mi te riječi dr.Mire odzvanjaju u ušima. Obavljajući ljetnu praksu pred odlazak u Rijeku u ondašnjoj paškoj ambulanti, današnjem «Domu zdravlja», sa ponosom mi je potpisala «Dnevnik rada».
-Neka Ti je sa srećom, mali Bebiću!
Kako svojim znanjem tako i svojim autoritetom podržavala je projekt otvaranja Centra za medicinsku rehabilitaciju «Lokunja», čiji su idejni projekti i osnivanje bili u punom zamahu, ali nikada se nisu ostvarili.
Koja je to šteta za Grad Pag, ne treba ni spominjati.
Djelovala je u pozivu «koji računa na cijelog čovjeka» i podržavala one koji su kretali ka tom pozivu. Prilagođavala se uvjetima i promjenama medicine. U takvim uvjetima improvizirala je i spašavala, svoje pacijente i tako davala cijelu sebe, kako bi stekla u moralnom smislu najviše vrijednosti, a to je prvenstveno priznanje i neograničeno povjerenje svih otočana. Time je struci pokazala što znači biti specijalista «opće medicine», poglavito na otoku, kada noć ostavlja predah trajektu ili kada je nevrijeme prekidalo sve mogućnosti prijevoza.
I kada si sam i kada nemaš drugih specijalista oko sebe. Tada je ona ostajala sama sa svojom medicinskom sestrom, potpuno osamljena, ona, bolesnik i nitko više.
Malo je danas takvih liječnika, jer je medicina u naletu novih saznanja i u sprezi s razvojem tehnike i elektronike i s nepravom oduzela onu potrebnu medicinu čitavog čovjeka.
Ovo moje kratko sjećanje na jednog divnog čovjeka i humanistu, neka bude pokazatelj vrijednosti kvalitetnog življenja i u malom gradu kao što je Pag.
Branimir Maričević
Rijeka; 18.10.2009.
(fotografije:1,2,3,-izvor internet)
Post je objavljen 16.03.2021. u 13:30 sati.