znate, kad se osijećam onako potišteno onda zašutim, povučem se u sebe i jebe mi se za okolinu, postajem namčor.
ovih dana svi slušamo i suosjećamo, bar oni koji još nisu izgubili osjećaje, sa tragedijom koja je zadesila petrinju i okolicu. osobno ne volim razglabati o tuđoj nevolji, jer onda to doživljavam kao manjak suosjećanja, a nevolja se može dogoditi svakome u bilo kakvom obliku, pa radije šutim.
ova godina je na izmaku, čak što više danas joj je zadnji dan, i kako sada, kada vidiš svu tu ljudsku nevolju koja je nekog zadesila drugima čestitati početak nove? kako?! ili pričati o tome kakva nam je bila prethidna, kako?!
znam, život ide dalje i u največoj nevolji postoji tračak svijetla jer se nisi prepustio lošim osjećajima da te ponesu, ali da bi se mogao uzdignuti i nastaviti dalje moraš ih proživjeti i prihvatiti kao takve.
stoga neko vrijeme neču ništa objavljivati, a komentirati ću samo ono što neće uzrokovati bilo kakvu polemiku.
hvala na pažnji
Post je objavljen 31.12.2020. u 07:49 sati.