dok ju je držao u naručju
nadala se
da će se s njim popeti na visoku planinu
prekrivenu modrozelenim borovima
zastati na proplanku obasjanom suncem
i udisati miris planinskoga cvijeća
dok ju je nježno grlio
nadala se
da će s njim hodati po pješčanoj plaži
koja se pruža dokle oko seže
slušati šum velikih valova
i udisati miris modroga mora
dok ju je strasno ljubio
nadala se
da će s njim živjeti u najljepšem gradu na svijetu
i da će ga vječno voljeti
no ona sada stoji na obali zelene rijeke
i gleda njegovu legiju kako odlazi
ona stoji na obali zelene rijeke
a njene oči čeznu za njegovim pogledom
njene ruke čeznu za njegovim dodirom
njeno tijelo čezne za njegovim zagrljajem
njene usne čeznu za njegovim poljupcem
i njeno srce čezne za njim
u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sada sprema
svaku njegovu riječ
svaki njegov pogled
svaki njegov osmjeh
svaki njegov dodir
svaki njegov zagrljaj
i svaki njegov poljubac
u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sprema sve uspomene na njega
jer nitko ne smije znati
da ga je ljubila
jer ona je patricijka
kćerka siscijanskog prefekta
a on je plebejac
običan legionar u rimskoj vojsci
ona stoji na obali zelene rijeke
i zna
da on više nikad neće milovati njeno lice svojim blagim rukama
zna
da on više nikad neće gledati njene oči prekrivene tugom
Post je objavljen 08.12.2020. u 18:27 sati.