Probudio sam se i odmah se pošao samohipnotizirati pred ogledalom. Danas je valjalo odigrati novu ulogu - ulogu teškaša i udarača, vrlo opakog tipa. Uvijek me je zanimalo to igranje uloga na dnevnoj razini. Igranje uloga, tu sintagmu koriste i psiholozi, što laž čini vjerodostojnijom.
Čim sam ispratio djecu u školu, stao sam pred ogledalo i samohipnotizirao se. Umijeće samohipnoze stekao sam na tečaju hipnoze. HIPNOZA – PUT DO VAŠEG CILJA I USPJEHA, tako su to reklamirali.
„Odredite svoj cilj i krenite. Vaše prirodno pravo je da ostvarite svoje želje. Neka vaše promjene počnu sada. Možete se početi oslobađati svega što vas pritišće, i to odmah.
Negativne programe u našem podsvjesnom umu, koji posljedično pokreću negativne procese, mijenjamo hipnozom i/ili autosugestijom. Hipnoza je daleko učinkovitija od autosugestije jer hipnozom u podsvijest ulazi puno više sugestija nego što je to slučaj s autosugestijama.“
Tečaj se održavao u raskošno uređenom prostoru Hipnosovih kćeri, u Hećimovićevoj 202, u Zagrebu (nota bene: hećim na turskom znači ljekar). Hipnoterapeutkinja koja me je uzela u proces zvala se gđa Ašram, mala poduzetna crvenkosa žena ugodnog glasa i velikih umjetnih grudi što su stršale u erekciji. Dobro smo napredovali kada sam ju jednog dana – pod dojmom Larsa Von Trierovog filma Die Idioten – zamolio da me hipnozom pretvori u idiota. Posebno mi se dojmila rečenica u filmu : „ Mabye there is little idiot in there who wants to come out – and have some company“. Smatrao sam da u idiotizmu postoji nešto dublje te sam u svojoj riznici iskustava svjetova želio posjedovati i iskustvo idiota. Nažalost, moja inicijativa pobudila je najgore u gđi Ašram. Uvidjevši sve prednosti pretvaranja muškarca u kompletnog idiota nastavila je to činiti bez mog znanja i nikada ne bih saznao koliko me besramno iskorištava da potajice nisam započeo snimati naše seanse.
Sjedio sam na zadnjem sjedištu njezinog auta, hipnotiziran. Gđa Ašram i njena šogorica razgovarale su kao da me nema.
– Zgodan ti je ovaj novi – konstatirala je šogorica dok sam ja promatrao krajolik kroz koji smo se vozili.
– A bogami i dobro jebe – dovezala se gđa Ašram – stvarno dobro, ali samo dok je pretvoren u idiota. Čim mu se mozak aktivira počinje umovati, analizirati, diskutirati, raščlanjivati, propituje međuljudske odnose, govori o kvantnom podrijetlu svijesti, o post strukturalistima, o post pozitivistima, o heuristici, o nužnosti drugačijeg odgojno–obrazovnog sistema i dubokom učenju, o logocentrizmu antiverbalizmu i antijeziku, o intuitivnom razmišljanju, o razmišljanju u slikama, o njemu tako bliskoj tzv. spektralnoj glazbi (upravo je takvu glazbu želio raditi kao osmogodišnji dječak kada je osnovao svoj prvi bend koji je završio svirajući obrade Beatlesa), o akcidentalnim i naturalnim savantima i njihovim nadljudskim sposobnostima (naravno muzički savanti posebno ga fasciniraju), o sinesteziji, o važnosti slučaja u umjetničkom postupku, o tajnoj geometriji i mističnom životu pitagorejaca, o idejama koje svijetle u mraku,o idejama koje mirišu na snijeg, hegelovoj kujici i teslinom spiritualnom radiju, o Harry Partchu i njegovom surealnom instrumentariju, ad infinitum… Dakle kakav je to on: entuzijastičan? radoznao? gladan znanja? erudit? adehaadeičan? sveznalica? ili naprosto ovisnik o idejama i teorijama? – Jok! Naporan! Da, draga moja, na– po– ran! To je riječ koja ga najbolje ocrtava. Međutim, kada mu utrneš mozak postaje čista životna sila, jebač par excellence… Nešto poput Hendrixa…
– Da– da, i ja volim kada me tucaju dok na wi– fi slušalicama slušam dead metal… čovječe, to me lansira u orbitu…
– Stara moja ti si jedna obična jebena kučka!
– Pa to nas čini dvjema.
Prasnule su u smijeh.
Ja sam i dalje kroz prozor promatrao sljedove prigradskih vrtova pod sivim bolesnim suncem jeseni. I vrtne patuljke. Krasne vrtne patuljke!
– Hej Bolano – zazvala me moja gđa Ašram – želiš li jebati moju šogoricu?
– Može – može – rekao sam ne skrećući pogled sa vrtova i vrtnih patuljaka. Krasnih vrtnih patuljaka.
Zahihotale su se.
– A pičku? Želiš li joj lizati pičku?
– Može– može…
Svaki vrtni patuljak bio je poseban. Imao je svoj stil i karakter. No svi su redom bili vrlo veseli i gostoljubivi. Govorili su : „slobodno uđi, mia casa č la tua casa“.
– A šupak? Želiš li oblizati šupak ovoj glupoj pohotnoj kučki?
– Može – može …
Poželio sam se igrati s patuljcima.
– Hoćeš li joj zabiti svoj dugački kruti intelektualni jezik duboko u anus i ondje rovati kao krtica?
– Može–može…
Osjetio sam kako mi se slinica cijedi niz usta.
Nasmijale su se.
Jednom je patuljku nedostajala glava.
– Patuljak nema glavu, patuljak nema glavu – povikao sam uznemireno.
– Ništa ne brini, dušo. Glava je na popravku. Brzo će se vratiti – –
– Patuljak nema glavu – ponovo sam viknuo.
– Kažem ti, ne brini, mama će mu popraviti glavu i bit će ljepši no prije.
– Da– da – uključila se šogorica – patuljkova mamica je plastični kirurg i zna što radi. Kad se vrati iz klinike biti će ljepši no ikad. Nego imam i ja čarobnog patuljka koji, ako ga dovoljno dugo đaraš, svijetli u mraku. Hoćeš li poći sa mnom i vidjeti to čudo?
– Može– može – rekao sam.
– Baš si sladak, super ćemo se zabaviti – zaključi šogorica gđe Ašram.
– Nisam li ti rekla – uzdahne gđa Ašram – idealan je!Totalni idiot!
Post je objavljen 15.11.2020. u 09:06 sati.