Nebo se pokrilo i zašutjelo,
a u ovoj noći tišine
utapa se kamen u dno,
more se zbunjeno odlama
i odlazi u beskraj.
U kristalnom zrcalu
promatram konture svog lica,
vidim da su moje sjene zagrljene,
vidim da opet iz vatre izbijam
gorku šifru tvog imena
i bacam je prema zvijezdama.
Noć tišine,
kao Pariz u proljeće,
noć tišine i čudnih hladnih mirisa
koji mi dolaze i sjećaju
na travanjske šetnje Gornjim gradom.
Noć tišine,
a na trgu ptica nema nikoga,
taj cijeli svijet šuti,
noć tišine je savila gnijezdo
ispod mog balkona i sluti.
Iz visine dolazi sablasni mir,
dok ja još uvijek čujem onu staricu
koja me zaziva iz tame i pjeva
kako su čudni listovi
moje knjige života.
Noć tišine,
a iz mojih trošnih temelja
polako izrasta plava sjena,
odvodi mi srce
i ostavlja ga u tami.
Noć tišine,
sjećam se budućnosti,
drugih gradova,
osamljenih trgova ptica,
ostavljeno mi je srce u tami,
dok nebo boje čelika
najavljuje ovu
... noć tišine.