Pregled posta

Teraformacija duše

U Kini je baš lijepo, u smislu kako je to postalo uobičajeno na Dalekom
Istoku, ugodno, praktično, "convenient". Dakle zgodno, povoljno, prikladno,
veli online riječnik, ali mislim da je to nedovoljno za prenijeti značenje
koje je poprimila ta engleska riječ ovdje u Aziji. Za jednolike umove jednolika ponuda:

"Convenient store" je ono kad imaš na svakom uglu bar jedan dućan u kom
ne kupuješ osim kad ti usfali neka sitnica, za koju nećeš par kilometara
dalje do gužve supermarketa. Nekadašnji "ma and pa" shop, vele stariji,
vidio sam ih po manjim mjestima na Tajvanu, ovdje u Kini isto po starijim
ulicama.

Ta ugoda svega, ama baš svega, je ono što me nakon dužeg vremena uvijek
počinjalo nervirati kad sam živio u Aziji. Sve po mjeri čovjeka. Dobro, bolje da
ima nego da nema, ali ne mora baš sve biti promijenjeno u nešto "zgodnog"
ili "ugodnog".

Dio grada u kojem trenutno živimo je nov-postoji desetak godina. U prethodnim
postovima sam pokazao što to ovdje znači, koliko temeljita je promjena. Svako
drvo ovdje je posađeno, nije samo naraslo. Tlo je riječni talog velike Yangtze
i njenih pritoka, nije se tu uhvatila nikakva šuma kroz tisućljeća. Ako neko hrabro drvo nisu
odnijele monsunske poplave, onda jesu povremeni tajfuni, stalna je samo pješčana
prolaznost.

Kad su se pojavili ljudi, organizirali su život uz kanale-tu je i danas najduža mreža
kanala na svijetu, od susjednog nam Hangzhou (u koji je nekada davno stigao jedan
naš Marko) do Pekinga, 3500km mostova i mostića kao ovaj:

Uz pristupne kanale je bujao život, danas su samo turistička atrakcija, otprilike
kao u Hanzeatskim gradovima Evrope:

Tek danas, uz širenje Grada na ta područja, tlo biva preorano do par metara
dubine, postavljene cijevi i žice i na to nakalemljeno drveće, trava, sve
što treba da bi bilo ... zgodno i ugodno. Lijepo izgleda, praktično je, ali
nije prirodno i moje tijelo to na neki način osjeća i ne osjeća se ugodno.

Ne pričam o gradu, naviknut sam na grad, nisam seosko dijete. Ali gradovi koje
sam znao rasli su prirodno, zagrizajući u šumu ili polje, planinu ili obalu.
Ovdje kao da su nalijepljeni na ploču za igru Monopoly. Vjerojatno je moj
osjećaj sličan onom što ga imaju pčele kad obilaze industrijske ili GMO
biljke, nešto tu ne štima...

Velimo "nema duše", i da, baš to je ono što osjećam. Teraformacija na ovaj
način, temeljito i efikasno ispere i ono "duše" što je prolazno taložno tlo
uspjelo nakupiti u par stoljeća. Ostane samo prosijani pijesak i... beton.
U koji onda stvarno treba postaviti prigodni program kazališta života. Mostovi
postaju još ljepši i još stariji:

U kazalište se onda naseli glumce...života. Uskoro možda i robote. Za sada je ljudska
radna snaga još uvijek jeftinija varijanta.

Post je objavljen 15.08.2020. u 09:47 sati.