Noćna ulica. Para se uzdiže iz podzemnih sustava. Pimpovi i kurve. Latinske, afričke, slavenske kurve… tone kurvi… tone iznurenog mesa koje traži predah…
Zvale su ga, vabile svojim sirenskim zovom. Nije bio zainteresiran. Nije osjećao ništa. Možda tek malo tuge u tragovima. Stvari ne bi trebale biti takvima.
Prešao je iz avenije u pokrajnju ulicu, pa nakon sto metara skrenuo desno. Hodao je neko vrijeme malom pustom ulicom, pa opet skrenuo lijevo, onda treća ulica desno, do kraja. Stigao je na odredište.
„Dobra večer, gospodine“, dubokim glasom pozdravi ga mišićava grdosija na vratima.
Umjesto odzdrava Jerihon izgovori lozinku: 28 nijansi filantropije u carstvu od inoxa.
Div ga propusti unutra.
Usko stepenište vodilo je prema dolje. Jerihon prođe jedan red stepenica, drugi, treći, četvrti, sve dok ne dospije do nekih vrata. Otvori ih i nađe se u prostranoj podzemnoj garaži. Novoj, čistoj i bez ijednog automobila.
Sred prostorije stajao je čovjek kojeg su zvali Kiklop. Bio je u bijelom odijelu, na glavi je imao bijeli bolero, gusarski povez preko oka. Dimio je kubanku. Jerihon mu polako pristupi.
Kiklop ispruži ruku. Jerihon prihvati.
„Drago mi je da si uspio doći. Katkad imamo probleme s klijentima“, reče Kiklop.
Jerihon ne reče ništa.
„Je li sve u redu? Dobio si novac?“
„Da. I već je proslijeđen na račun onih koji ga doista trebaju.“
„Drago mi je da to čujem. „
Kiklop je glumio uglađenog tipa, biznismena sa stilom, no bio je običan štakor iz podzemlja koji je živio od tuđe nevolje.
„Ostavit ću te sad. Uzmi si vremena koliko god trebaš. „
Jerihon je sjeo za stol. Na njemu ga je bilo poredano šest 0,3 čašica i boca gina. Natočio je alkohol u shoot čašice. Započela je glazba. Iznenadio se kvalitetom zvuka. Sviralo je Gymnopédies, No. 1, Lent et douloureux izmiksan sa zvukovima iz džungle! Kada je birao što da svira nećkao se između te kompozicije i Schumannovog Sanjarenja. Na kraju se ipak odlučio za Satiea.
Prve tri čašice potegao je kao na traci, jednu za drugom.
A onda je usporio.
U četvrtom ispijanju nastojao je detektirati miks biljaka u ginu. Borovica, naravno, bez toga ne ide, pa kadulja, malo ružmarina ili timijana, ponešto cimeta… da…
Kod pete čašice Jerihon se prisjetio djeda. Gospodin inženjer jedno je vrijeme radio u Libiji. Njegovo građevinsko poduzeće podizalo je za Gadafija neki vražji kompleks. Starome je u muslimanskom okruženju nedostajala kapljica pa je u kupaonici hotelske sobe napravio mini pecaru. A tržnica u Tripoliju bila je prepuna voća! Jerihon pak nikada nije ispekao nikakvu rakiju, čak niti usranu šljivu. Sranje!
Brzo je progutao posljednji gin i tresnuo čašicu naopako. To je bilo to. Nije trebao dugo čekati.
BAAAAM, začuo se zaglušujući prasak.
Osjetio je snažan udarac s desna u glavu, toliko snažan da se srušio na tlo. Iz mraka su izronila dva snagatora. Dogurali su velik metalni stol na kotačima. Zgrabili su ga sa poda i bacili na nj. Rasparali su mu odjeću, oprali ga alkoholom.
Iz mraka su izronile i dvije osobe patuljastog rasta: dr. Alan i sestra Jagoda. Bili su propisno odjeveni i potpuno spremni za disekciju trupla. Alan je startao cirkularčić i započeo piliti Jerihonov sternum. Rastvorio mu je prsni koš metalnim štipaljkama i vadio organe, pluća, jetru, gušteraču, srce, tanko crijevo, bubrege. Odlagao je dijelove tijela u zdjele od inoxa, a sestra Jagoda ih je pažljivo pakirala u prozirne plastične vrećice i pohranjivala u kovčege s ledom. Sve je išlo uhodano, vidjelo se da znaju svoj posao. Jerihon je iz visine promatrao kako ga ti mali ljudi rastavljaju kao kakvu organsku mašinu. Kada je dr. Alan odstranio korisne iznutrice, uključujući i krvne žile, dao se na skidanje kože. Zadnje su na red došle oči – rožnice.
„I to je to“, rekao je naposljetku skidajući gumene rukavice.
U garažu su brzo uvezena kola hitne pomoći. Dvojac T i C koji je Jerihona očistio i pripremio za disekciju unio je kovčege s transplantima u kombi koji je uz urlik sirene odjurio u noć.
Dr. Alan i sestra Jagoda napustili su garažu.
„Ajde da dovršimo posao“, reče C.
„Što nam je činiti“, upita T.
„Imamo narudžbu za kobasice“, reče C. „ neki tip iz Japana. Mirjamkami ili Murakami, ne znam točno. „
„A kosti?“
„Čovjek želi da mu pošaljemo i nešto kostiju. Veli da bi rado pokušao napraviti juhu.“
Dali su se na posao. Velikim mesarskim noževima skidali su mišiće, satarom lomili kosti i pakirali u plastične vrećice. Jerihon je i dalje sve to promatrao iz visine. Bilo je nestvarno, kako kakav trećerazredni horror. Ali nije to bio glupi šund već sam core business Kiklopovog carstva. Jerihon je svojevoljno pristao na to. Njegova su djeca zauzvrat dobila novac potreban za školovanje.
„ Inače, kako tvoji“, upita T.
„Dobro. Nikolina ima krizmu idući mjesec, jako se veseli. Anđelka je u klimakteriju. Silno me živcira. Povremeno je tresnem pa se primiri. Nego, jesi li jučer gledao Ligu prvaka?“
„ Još pitaš! Kakvu li je samo golčinu zabio Manđo!“
„Oooo, zna Manđo, zna!“
Vrijeme je, pomisli Jerihon.
Okrenu se i dugim hodnikom pođe u susret svjetlosti.
Post je objavljen 06.08.2020. u 13:59 sati.