Riječi u plesu
spotiču se
same o svoja slova
Kao dječaci
dok se penju na drveća
Zvonari na crkvama
i pobožni hodočasnici
riječi šute
tišinama
Riječi u plesu
ne prodiru u tamu, jer
tama je van riječi
ali zato
otvaraju vrata
Vitar puše jako
kao da se prostor izvija
i iskrivljava
sigurnost utočista
podsjeća na majčinu utrobu
Riječi u grlu
zastaju i bore se
sa grčevima
teškom probavom
i željom
Vrime šapuće tiho
gotovo nečujno:
odaću ti tajnu
mene nema, ali ipak
tebi sam stvarno
Riječi u ljubavi
su užarene i vruće
ali se vremenom hlade i
podsjećaju
na lipotu potoka dok teče
Snovi, snovi plove
priko astralnih brana
priko svega onoga što smo
mi zabarikadirali
jer prepreka uvik i jesmo
sami sebi
Riječi u plesu
mirno sagorijevaju na
ljetnom suncu
dok um odmara, misli
se ne odmaraju
i praznina i nirvana
tek su puste želje, ali
lipše je kad se
uskoči u vodu
Dok um kopa da nađe
kost koja će mu bit dovoljna
da priživi do idućeg susreta
sa samim sobom
igra riječima se nastavlja
poput uspona na kakvu planinu
poput udara munje
Riječi su u plesu
a ja
postojim sam
neograničen i
beskrajan
Sutrašnjica igra
u ranu zoru koja spaljuje noć
Svemir i Bog razbijaju prozore
divljim udarima vitra
čovik se mora pripremit
dal da biži
il da prihvati
da biži uzalud
Post je objavljen 22.06.2020. u 23:22 sati.