Iako bi neki htjeli da ga slavimo kad je osnovana KPH!
Pošto nemam vremena, prenosim Pešordin osvrt
https://hrvatskonebo.org/2020/05/30/mile-pesorda-c-e-s-t-i-t-k-a-simicevih-susreta-50-obljetnicu-30-v-1970-30-v-2020/
Mile Pešorda: Č E S T I T K A Šimićevih susreta 50.obljetnicu – 30.V.1970-30.V.2020.
By Daran -30. svibnja 2020.013
Č E S T I T K A
Šimićevih susreta 50.obljetnicu – 30.V.1970-30.V.2020.- ljubiteljima pjesništva, slobodarima i istinoljubcima, po-etičkim abšimićevcima, i svim ljudima dobre volje, čestita Mile Pešorda, budući njihovim idejnim pokretačem, sutvorcem i sudionikom, uztrajno se suprotstavljajući u d b o – k o s n o m lažnom “krstnom” listu i bezsramnom postudbaškom lažiranju povijestnoga događaja prvih ŠIMIĆEVIH SUSRETA, u kojemu sudjeluju “hrvatine” krivotvoriteljskoga pravca. Usuprot čudovišnome parapolitičkomu konstruktu “velikoga ubijača” istine, zatiratelja zaljubljene memorije, podsjećam sve “nevjerne Tome”, a nadasve mlade i najmlađe privrženike poezije i radosti istine kao slobode da su i župnik drinovačke župe, kao odgovorni urednik KRŠNOGA ZAVIČAJA, i uredništvo toga glasnika župe u Drinovcima, uz Božić A.D.1970.ovjerovili rođendan prvih Šimićevih susreta. Nije suvišno iztaknuti da je o p r v i m ŠIMIĆEVM SUSRETIMA g.1970. pisao i govorio rođeni Gruđanin, profesor hrvatskoga jezika i književnosti i savjetnik za prosvjetu i kulturu u ministarstvu/sekretarijatu u Sarajevu, s diplomom Sveučilišta u Zagrebu, gosp. Ferdo Boban, jedan od nekolicine zaslužnih u savlađivanju odbora udbostrukture s područja Gruda događaju ŠS. Povrh svega, u “Vjesniku” je akademik i prof.dr.sc. Ivo Frangeš, tada predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije, inače svečani govornik i član stručnoga povjerenstva Nagrade prvih Šimićevih susreta, rekao da “dolaze s malim zakašnjenjem”.
Nu, radujmo se i veselimo se, jer i dalje ŠIMIĆEVI SUSRETI jesu,
i neka nam još dugo i dugo požive, prožeti hrvatskom književnom riječju i duhom planetarnoga pobratimstva / posestrinstva, u znamenu Istine koja oslobađa i ljude i narode.
S Ljubavlju u istini, vaš Mile Pešorda (30.svibnja 2020.)
Antun Branko Šimić (Drinovci, 1898.-Zagreb,1925.)
Radost tišine
U vrtu je sunce. Ljetom diše dan.
Stari fratar, lica kao s drugog svijeta,
Bjelokos i kao malko žalostan
Moleći uz brevir amo-tamo šeta.
Oči su mu tamne. Pogled ima svet.
Poput kakva sveca s crkvenih zidova:
On zna polu Svetog pisma napamet
I goneta tajnu mističnih glasova.
Sada moli i moli. Poslije molitve će
Sazvat k sebi malo kokošiju jato
I posut im stazom žita, što ga za to
Goji svako ljeto i polijeva ko cvijeće.
,
S kokošjih glasova hrt se diže s loga:
Dotle stari fratar stoji u sredini
Sklopiv ruke sretan i – sve se čini –
Da mu duša u tom času gleda Boga.
Papirići
Hercegovačka brda. Još kao dijete imao sam tamnu tjeskobu kada bih gledao hercegovačka brda, ono golo kamenje koje se sraslo u brda, tek na površini odijeljeni kamenovi, veći koji stoje uvijek na istom mjestu, ili manji koji se premještaju. Nikakvih šuma, nikakvih stabala koja bi u tu mrtvu brdsku pustinju umiješala život – što je ona pokoja ljubica ili travka koja je u slučajnoj čaci zemlje, sakrita između kamenja, našla mogućnosti za svoj korijen? Golotinja, ova težina koju ništa ne olakšava, pustoš tvrdog kamena otuđivala me je od sebe. Jedeino kad su se brda udaljivala, kad su se pojedinosti slijevale u cjelinu – dakle, kad su bila što god dalje, gubila su onu oštrinu, tvrdoću, sivoću ili crnoću kamena i prestajala da budu kamen i sve više – moglo bi se reći – postajala plavi skamenjeni plamen, dok na koncu ne bi bila bestjelesna i tek boja, koja se više nije razlikovala od boje neba i oblaka, i miješala se s njima…(1920., ulomak)
P r v i »Šimićevi susreti«, Grude 30.V.1970. – Drinovci 31.V.1970.: Mile Pešorda, poeta laureatus, okružen djevojkama – lijevo; akademik Slavko Mihalić i župnik fra Žarko Ilić te Dubravko Horvatić i Vlado Pandžić sa suprugom – desno (Fotografirao, izpred crkve u Drinovcima: odvjetnik dr. Jerko Šimić, brat dvojice hrvatskih književnika)
Mile Pešorda
TUŽBALICA
(Majka u domu opustilom)
Svi moji dragi iđu u daleki Svit
Lipe tužne oči upiruć tuđem nebu
Na napušćenoj grudi ja uzgajam cvit
Da ga zasade na mom grebu
Al šta će meni cvit i taj bili Svit
Kada sama živim kad ću sama mrit
(Pročitana i nagrađena na p r v i m Šimićevim susretima,30.-31.V.1970.)
Antun Branko Šimić
Hercegovina
Ja koracam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog plina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu
I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I ope utonu u mraku
ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi
Živjela HRVATSKA!
A žgadija? nek se skriva....
Post je objavljen 30.05.2020. u 15:00 sati.