Medicina je u mojoj mladosti zvanično izjavila da nikad
neću biti majka. I bilo bi tako da nisam mijenjala ginekologe
sve dok nisam našla pravog, koji mi je rekao: „Vrijeme
nam ne znači ništa, deset godina nam ne znači ništa,
uspjet ćemo!” Zvao se Vladimir Mladenović i radio je
u domu zdravlja. Pratio je svoju jasnu viziju mog
desetogodišnjeg liječenja i primjenjivao kod mene sve
najnovije što bi se spoznalo u ginekologiji. Svo to vrijeme
ja sam jednostavno znala da ću uspjeti i svom sinu sam
odmah dala ime Vladimir, po mom doktoru, a ako bude
kćer, san u danu nastanka djeteta odredio je ime Jasmina.
Rodila sam sina, carskim rezom u posljednji čas, umalo
da odemo netragom tog dana i dijete i ja. Kad smo stigli
iz bolnice, suprug je rekao da ide kod kume po ime djeteta.
„Ime se zna 11 godina”, rekla sam zapanjena tom glupošću.
„Mora kuma da odredi!” odgovorio je tvrdoglavo suprug i
otišao kod kume, koja je odlično znala istorijat mog liječenja.
Vratio se s papirićem.
„Kuma je dala 10 imena, da izaberemo!”
Pogledala sam papir, među imenima nije bilo Vladimira.
Pocijepala sam ga na sitne djeliće.
„Šta to radiš?" zabezeknuo se suprug.
„Ovo dijete se rodilo samo zahvaljujući pameti Vladimira
Mladenovića i zvat će se Vladimir. Da li je jasno?”
Moj sin ponosno nosi ime Vladimir i zna po kome i zašto
ga je dobio.
(Priča je napisana na zahtev moje snajke koju ovo potrese svaki
put kad pričam)
Post je objavljen 14.05.2020. u 06:47 sati.