Onako kako život posloži, čovjek ne može niti zamisliti. Niti sanjati.
Pod dojmom jučerašnjeg dana, zahvalna Bogu, Svemiru, Životu jutros pjevušim:
Ludo more, ludo moje more
kako da te smirim?...
i vraćam se instant u djetinjstvo.
U one singlice koje smo puštali i pjevali s mamom.
Voljela je pjevati, smijati se.
Ozarila bi se na poznate taktove, zaplesala, obasjala bi je svjetlost....iznutra.
Tu neku sposobnost stopljivanja s glazbom koju volimo prenijela je i na nas, djecu.
Zato i danas, kada se sjetim ili čujem neki stari hit vrate se one lijepe i sunčane uspomene djetinjstva, onaj osjećaj ljepote i lakoće življenja, izdizanja iznad svih svakodnevnih muka i udaraca sudbine.....sve je lako.
I taj me osjećaj drži u ritmu toplog srca, kao i ona nekada.
Pjesmu je pjevao jedan od maminih dražih pjevača na Splitskom festivalu 1983.
Pjesmu je „reinkarnirala“ klapa u kojoj pjeva čovjek koji mi je nepoznat, kao bloger, uputio lijepe i tople riječi podrške ovdje na blogu. Ne znajući tko je, a saznavši da je iz Dalmacije, upriličila sam prvi susret (jedini do tada s blogerima uživo) želeći mu se zahvaliti.
Kako, kada ja baš ne mogu putovati, kretati se?
Pa imam svoju kućicu na otočkom raju gdje, gle čuda, u blizini živi i nepoznati mi bloger.
I opet, gle čuda, ja Slavonka, al' obožavam more i klape, a on u klapi koju volim.
I onda, dobijem CD iste te klape koja je oživjela pjesmu iz moga djetinjstva. I sva ona lijepa sjećanja pri tome...
Onako kako život posloži, čovjek ne može niti zamisliti. Niti sanjati.
ludo more
Post je objavljen 21.02.2020. u 09:22 sati.