Ovi mi koji smo sad, ćemo jednoga dana bit prošlost.
Koža će nam se sasušiti i bićemo poput onih koje sad gledamo kao stare.
Onda, ćemo neminovno, umrit.
Smrt će doć u jednom momentu i uzet dah iz naših usta
i mi ćemo ostat, kao prazna ljuštura, prazni elementi koji se vraćaju zemlji
a za neke, postaćemo prostor i zaplovit do beskrajnih daljina
Istina može bit jedna, mada je istina milijun
I u tih milijun jedna je istina
Umrićemo
I kad umremo, bićemo sami u tome.
Naši voljeni nas mogu tapšati po ramenima da olakšaju
Naše ljubavi, ako ostaju iza nas, mogu nas volit dok se ta vrata otvaraju
ali ko što vjetar sa sigurnošću obara lišće sa grana, sa istom sigurnošću će i nas sila života gurnit u ta vrata
I sami ćemo morat proć kroz njih
Ostavićemo iza sebe sve što smo imali
Sve što smo volili
sve one dane provedene u razonodi
provedene u čitanju dobrih knjiga i gledanju filmova
dane kad smo divljali po koncertima, divlje se ljubili i seksali di god stignemo
Dane kad smo uz osobe koje volimo djelili intimu
Dane u kojima smo presvlačili pelene našoj dici
Ljubili naše partnere sa ljubavlju o kojoj se mogu pisat epovi
sve će to pomest vrijeme, i neminovno
Ona će doć
Kad dođe biće zaogrnuta u šarenu mašnu
U bijeloj haljini
dotaknut će nam prstom čelo
i povući nas kao usisivač prašinu
u grču ćemo se izvit iznad naših tijela
i otići u vječnu zagonetku
duboku kao more
duboku kao vječnost
duboku kao svemir
duboku kao naša duša
Post je objavljen 20.11.2019. u 23:58 sati.