Noćas me bol nosi.
O kako želim da nekad neko
Osjeti
Doživi
Moju unutrašnjost
Pretvori se u svemirskog trubača
i budi nebo koje me je zaglilo
tako jako
da ssu mi zvijezde ostale
zapletene u kosi
Ni na nebu ni na zemlji
Oziđao sam sam svoj grob
i u njemu pjevam, ali tiho
da me niko ne čuje
da me niko ne vidi
Kad se prošetam do potoka da se napijem
stavim masku klauna
koja je već odrpana i vidim se kroz nju
al i dalje
i dalje
nemam hrabrosti
iako svak vidi
Noćas sam kukavica
Noćaš i svaki dan
U koje nebo idu kukavice
U koje bojno poolje, koji red
Idu oni, što su potpuno sami
Što nemaju nikog
Jer nemaju sebe
O, noćas me uzela bol
A u blizini nema alkohola, nema društva
imaju samo goli zidovi
i knjige pune laži
koje silom čitam
ne bi li se uvjerio da su istinite
istina,
ja sam ih pisao
istina, ja im svaki dan
kidam jednu po jednu stranicu
Dok unutrašnjost plače
nebo ječi i ima metalan zvuk
ja sam sam u svojoj boli
sam u svojoj tugi
sam, čak izoliran i sam od sebe
disociran
da li je moguće bit
više od vlastite dijagnoze?
Moja bol je duboka
Kao korijenje koje puštaju borovi
kao dubine oceana
Gdje kitovi razdragano plešu
Kao na iskra na licu lažnog smijeha
kao prazna, izlizana ulica
kuda više nema dječjeg smijeha
i čiste, nevine nepažnje
Moja bol je sve što imam
i branim je i ne dam je
iako boli
boli
boli
onako kako niko osim mene ne zna
Post je objavljen 10.11.2019. u 00:36 sati.