Sjedim za „šankom“ na barskom stolcu u maminoj kuhinji. Došla sam s posla. Jedem mahune.
Moja mama s mojim šarenim djetetom grabi sladoled u zdjelicu.
Iz kupaone se čuje dreka i vrištanje. Nećak ne želi oprati ruke, a onda želi da mu njegova mama skine majicu, a ona mu govori da može sam.
Dreka i natezanje dolazi do nas u kuhinju. Nećak šogorici nateže majicu s leđa, a ona izgovara njegov nadimak s različitim intonacijama glasa, od kojih niti jedna nije zapovjedna. I nema baš nikakvu svrhu. A onda mali počne izvikivati zapovijedi baki i mojem djetetu.
U pravilu se ne miješam u tuđi odgoj, to su delikatne situacije zadiranja u tuđu ingerenciju. Niti sam glava kuće, da bi postojao ikakav razlog da me se sluša.
Međutim…
Majku ti poljubim!, došla sam s posla i želim u miru pojesti jebene mahune!
- Mutimir, ne moj da ti se ustanem! Dosta je bilo! – gledam ga. Od tog trenutka postojimo samo on i ja.
Mali drekne novu zapovijed.
Ustajem se, pokazujem prstom kroz vrata, vodim ga do kauča i posjedam ga na kauč.
- Sad ćeš tu sjediti. – stojim ispred njega, s najstrožim pogledom koji mogu složiti kad uopće nisam ljuta. Na djecu se zapravo ne ljutim, na njihove roditelje da. Mali zuri ljuto ispred sebe i škrguće, ali ne mrda i šuti.
Nakon minute, jer to je dovoljno ili mi se više ne da, kažem:
- Sad možeš ići. – vraćam se u kuhinju i nastavljam jesti mahune.
U kući je mir.
Začudo, šogoricu moja intervencija nije zasmetala, a i da je, i nju bi posjela na kauč.
Što bi tek bilo da sam jela nešto što volim, a ne jebene mahune?
Pola sata kasnije, naletim na nećaka u hodniku, priđem mu s leđa, poklopim mu uši i nagnem se preko njega naopako, gledamo se u oči. Pogled povjerenja, osmjeh od uha do uha, zna da ga volim. A onda ga stisnem među nogama i proškakljam, dok on vrišti od smijeha.
- Tjeraj dalje. – lagano ga gurnem naprijed i nastavim svojim putem.
Post je objavljen 21.08.2019. u 07:44 sati.