Nemam grudi. Bilo bi krajnje neobjektivno reći da imam male grudi. Moje su definitivno kategorija za sebe.
Također bi bilo krajnje neobjektivno reći da nikada zbog toga nisam imala komplekse, ali ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kada sam ih to točno trebala imati ili koje od njih. Pretpostavljam da nisam bila plodno tlo za njihov razvoj pa se nisu zadržali.
Ipak, postoji razdoblje kada sam zbog svojih nepostojećih grudi osjetila strah i nesigurnost.
Htjela sam dojiti. Zbilja, zbilja, zbilja sam silno htjela dojiti. I iako su me svi uvjeravali kako veličina grudi nema veze sa mogućnošću dojenja, samo sam znala da me nitko od njih nije vidio bez grudnjaka.
Kad je došao trenutak, mlijeko je poteklo.
I teklo je, i teklo i teklo.
Kad bi moje šareno dijete zgrabilo jednu, iz druge bi šiknuo mlaz od 15 centimetara, natopila sam gaza i gaza hvatajući te mlazove, potkošulja i majci vječno namočenih i uflekanih mlijekom. Dovoljna je bila pomisao na dijete, zvuk koji ispusti moj smotuljak dok spava, ili okrznuti nadlakticom bradavicu, i mlijeko je teklo i teklo.
Stajala bih pod tušem i gledala ta čuda koja su doslovno izrasla niotkuda, dok se mlijeko slijevalo niz moj mlohavi trbuh s crtom, i razmišljala:
- Kako ću se sada oprati kad mlijeko ne prestaje teći?
Kao čovjek bez nogu kojem su netom prije maratonske utrke izrasle noge, i on utrku istrči i pobijedi. Noge doduše opet nestanu, ali osjećaj ostvarenja ostaje.
Dojila sam godinu dana i četiri mjeseca.
Mozak je dio tijela u kojem najviše uživam, ali on zna zabrijati, krivo po spajati stavke, često i zablokirati, a ponekad galopira van kontrole i ne da se zaustaviti, stoga se i volimo i mrzimo, grozno kompliciran odnos. Međutim, dio tijela koji najviše cijenim zbog jednostavnosti našeg odnosa, su moje savršene, nepostojeće grudi.
Post je objavljen 08.08.2019. u 15:07 sati.