Često, često ja poželim da sve napustim, zaboravim
Da odem daleko da ne mislim niti na što, i ne radim
Tada se, onda sjetim gdje ja zapravo živim, boravim
Ta sudbinu s drugima doživljavam i zajedno gradim!
Zar bih mogao otići u daleki svijet, sve one napustiti
Koje volim, pomažem, poštujem s kojima surađujem
Utječući na odnose, život bude, skladan, to zapustiti
Isto kao da se od sebe samog zbog ničeg ograđujem!
Obitavam sa ljudima koji goleme probleme, poimaju
Nimalo se ne štede kako bi im bilo makar bolje malo
Jedni druge potiču u radu, vrijednima se oni doimaju
Što bi, od moje duše, nade, snova u tuđini još ostalo!
I napokon, ipak, od takovih potreba trebam odustati
Svaki rodoljub mora da svoju zemlju uvijek zagovara
Nikada ni trenutka ne smije u svom naumu posustati
Svoje korijenje još dublje sadi um ga na to nagovara!