Marketing
TATJANA ARAMBAŠIN SLIŠKOVIĆ – HRVATSKA KNJIŽEVNICA DOBILA TRAJNO OBILJEŽJE U SVOM RODNOM GRADU
Grad Pag u pojedinim svojim razdobljima bilježi raznolike događaje, povezane s raznovrsnim ličnostima. Neki događaji su objašnjeni i zabilježeni, dok neke samo šturo poznajemo ili uopće ne znamo. Jedna takva je i priča o Tatjani Aramabašin, Paškinji koja je obilježila zadnjih nekoliko desetljeća pisane riječi u Hrvatskoj.
Puljani i Istrani su je doživljavali kao svoju obzirom da je najveći dio života provela u Puli, živeći i radeći kao profesionalna spisateljica.
Tatjana Arambašin nikada se nije odrekla svojeg podrijetla i grada u kojem je rođena 12. siječnja 1922. U popularnom časopisu «Franina i Jurina» za Istarsko domaćinstvo svezak 52., zima 1992. objavila je tri članka. U članku «Album s paške korablje» zapisale je sljedeće: «Premda sam cijelo djetinjstvo i mladost provela u malim primorskim mjestima između Kaštel-Novog (gdje su Arambašinovi starosjedioci), Splita i Paga, čini mi se da nisam živjela u ovom potonjem da bih bila prikračena za mnogoštošta, što mi se oduvijek činilo samo po sebi razumljivim, a što je ipak sasvim posebno, svojevrsno i svojstveno isključivo baš tom mom rodnom gradu i otoku. Iako je način života tog vremena i u drugim spomenutim mjestima (a koja sva imaju i ponekih sličnosti) bio gotovo isti, a ona po ljepoti krajolika ne zaostaju za Pagom, iako sam i tamo živjela u lijepim kućama, u mirnom i dobrom obiteljskom okruženju i s uobičajenim standardom građanskih i posjedničkih obitelji, opet moram reći, Pag je jednostavno bio nešto drugo.»
Deset godina nakon što nas je napustila, na poticaj poznavatelja njenih pisanih djela, a u organizaciji Grada Paga i Matice hrvatske, (ogranka u Pagu), na njenoj rodnoj kući na uglu Vele ulice 18. svibnja 2019. postavljena je spomen ploča.
U svijet pisanja Tatjanu je uveo njen otac Petar Arambašin koji je bio njen uzor. Petar Arambašin je začetnik i jedan od osnivača hrvatskog zagonetaštva. Ta strast ga dovodi na Sušak gdje se upoznaje sa Antunom Barcem svojim vršnjakom koji ima iste interese kao i Petar.
Na Sušaku Petar Arambašin upoznaje Marilu Coschina koja dolazi iz veleposjedničke i veletrgovačke sušačke obitelji. Njena obitelj već tada živi u gradu Pagu. Petar Arambašin prvi puta dolazi u Pag (1916) kada je zaručio Marilu. Odmah na prvi pogled fascinirao ga je ladanjski život obitelji Coschina. Njena majka Marila živjela je sa još svoje tri sestre koje sviraju glasovir, govore tri jezika i bave se crtanjem koje su naslijedile od svoje majke Leni Zigler.
Jedno vrijedno likovno djelo, oltarna pala Leni Zigler-Coschina nalazi se u crkvi «Blagovjesti» ili kako je Pažani vole nazivati, «koludraškoj» crkvi i krasi oltar sv. Benedikta. Gospođa Leni Zigler-Coschina je baka Tatjane Arambašin.
Petar Arambašin zapošljava se u solani Pag. Nesebično je volio Pag, ali ga je želja vukla za svojim rodnim krajem. Nekoliko godina proveo je u Beogradu službujući u Upravi državnih monopola. Tridesetih godina dobiva mjesto u Splitu gdje je ostao do svoje smrti u prosincu 1943.
Pisanu građu svojeg oca sačuvala je gospođa Tatjana. Veći dio ove građe vezan je za grad Pag, koja bi mogla biti poticaj mladim paškim zaljubljenicima prema povijesnoj građi grada Paga, za njeno proučavanje i eventualno objavljivanje.
Početak Drugog svjetskog rata zatekao je mladu polaznicu Trgovačke akademije u Splitu, gdje se po okončanju školovanja i smrti svojeg oca (prosinac, 1943.) priključuje NOP-u od 1943. godine.
Od 1954. živi i djeluje u Puli kao profesionalna spisateljica. Udaje se za Zlatka Sliškovića, liječnika-otorinolaringologa, znanstvenika i slikara amatera. Svom suprugu posvetila je roman «Život uhvaćen jednom rukom».
Tatjana Arambašin među prvim je Istarskim piscima koja je postala članica Društva hrvatskih književnika, od 1966. godine, jedna je od osnivača Istarskog ogranka istog društva i njen zaslužan član. Članica je Hrvatskog PEN-a, a od 1986, Matice hrvatske. Pronalazimo je u uredništvima raznih publikacija najviše u pulskom časopisu»Istarski mozaik» tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Od 1964. do 2003. Tatjana Arambašin je objavila osam romana, te iznimno vrijednu knjigu ogleda «Koliko su te voljeli, moja Pulo!», kojom je na istraživački i književno posebno uvjerljiv način podigla trajan spomenik voljenom gradu.
Romani:
Zvjezdani brojevi sitnica,
Lutaoci,
Balada o morskom konjicu,
Ljepotica s otoka,
Svakodnevnice,
Život uhvaćen jednom rukom,
Traženja,
Sama
Pored ovih osam romana napisala je i osam knjiga pripovijesti – Priče iz ljeta 1965, Pripovijest o Šimunu, La Piramide, Novoljetne pripovijesti, S prijateljem do zida, Moji londonski susreti, Priče putuju vlakom i Gnjavatori.
Pored toga objavila je na stotine proza i ogleda u mnogim časopisima i novinama. Sustavno je pratila likovni život Pule i Istre, surađivala u riječkom dnevniku na talijanskom jeziku La Voce del popolo i objavljivala kolumne u pulskom dnevniku Glas Istre. Prevodila je s njemačkog, talijanskog i slovenskog.
Pojedine njene priče prevedene su na druge jezike.
U Puli je 2. srpnja 1990. točno nakon dva desetljeća u prepunoj velikoj dvorani (čitaonici) tadašnje Naučne biblioteke, a današnje Sveučilišne knjižnice, osnovan Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika. Na tom skupu učesnici su se sjetili svojih osnivača među kojima je i Tatjana Arambašin.
Na fotografiji, snimljenoj u ACY marini u Puli nakon osnutka Istarskog ogranka DHK, 2. srpnja 1990., sjede s lijeva na desno: Aldo Kliman, Boris Biletić, Tatjana Arambašin, Nedjeljko Fabrio, Milan Mirić, Stjepan Svedrović, Stjepan Vukušić, Željko Knežević, Luciano Delbianco, Josip Bratulić i Milan Rakovac. Snimio: Matija Ćurić.
Književna nagrada Drago Gervais utemeljena je u počast književniku Dragi Gervaisu, čije je ime i djelo znak kulturnog podneblja Istre i Kvarnera. Nagradu je ustanovila ondašnja Općina Rijeka 1961. godine kao najviše književno priznanje spomenutog kraja, dodjeljujući je od 1974. godine svake, a od 1974. godine svake druge godine.
Namjera je Nagradom potvrditi tradicionalnu ulogu Rijeke kao makroregionalnog i multikulturalnog centra, potaknuti književno stvaralaštvo i jačanje mnogovrsnih veza lokalne književne scene sa nacionalnom, uz poštivanje lokalnih i regionalnih vrijednosti sa širim, pa i globalnim književnim trendovima.
Ima jedna interesantna podudarnost da su 1972. i 1973. godine tu prestižnu nagradu dobila dva paška književnika, Tatjana Arambašin i Ante Zemljar.
Tatjana Arambašin dobila je 1972. godine prvu nagradu za roman «Ljepotica s otoka», a 1973. godine prvu nagradu za knjigu pripovijetki «Gnjavatori», dok je Ante Zemljar 1972. godine dobio drugu nagradu za knjigu pripovijetki «Leptiri» (22 novele), te 1973. godine drugu nagradu za knjigu pripovijetki «Djevica i druge pripovijetke».
Četrnaesti dani Antuna Šoljana, književno-znanstvenog skupa održanog u Rovinju 8. i 9. svibnja 2009. godine, imali su u žarištu opus književnika Zvonimira Majdaka i hrvatske književnice Tatjane Arambašin Slišković.
Tom prigodom predstavljena je knjiga «Književni portret: Tatjana Arambašin», knjiga eseja i kritika o autoričinu životu i djelima, o kojoj su govorili književnik Boris Domagoj Biletić, koji je osmislio knjigu i napisao neke priloge u njoj, te Vanesa Begić, autorica novoga, uvodnog eseja o spisateljičinu romaneskom, proznom i esejističko-feljtonističkom djelu. Pored knjige predstavljen je i DVD, na kojemu uz obavijesne i slikovne priloge snimljen i razgovor što ga je s autoricom vodio Biletić 2006. I Biletić i Begićeva istaknuli su autoričinu povezanost s njezinim drugim zavičajem – Pulom te vrijednost njezina prinosa suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Profesor Daniel Mohorović, predavač ekonomskih predmeta u labinskoj Srednjoj školi «Mate Blažina», pisac, pjesnik potaknut knjigom Milane Vuković Runjić o prokletim Hrvaticama u kojoj niti jedno mjesto nije posvećeno nekoj Istrijanki, prihvatio se izazova i napisao knjigu o poznatim Istrijankama. Ove godine u ožujku mjesecu Daniel Mohorović predstavio je knjigu «Vražje Istrijanke» u kojoj su pored: Daše Drndić, Marije Crnobori, Pijerine Juričić, Katice Pucić, Antice Kranjac, Giuseppine Martinuzzi, svoje mjesto dobila i Tatjana Arambašin.
Njena ljubav prema rodnom gradu je neupitna. Tri članka u popularnom časopisu «Franina i Jurina» iz 1992. godine svojevrsna su oporuka svom rodnom gradu na kojoj bi trebalo graditi sve posebnosti tog istog grada sa kojima se ona osobito ponosila, tu prvenstvo mislim na ljude, čipku i običaje koje su posebni samo za njen rodni grad.
Kolege pisci i novinari samo su biranim riječima govorili o Tatjani Arambašin. Njena samozatajnost, nenametljivost i svaki razgovor sa njom nosio je sugovorniku novo i lijepo iskustvo.
Ovo, naravno, ne znači da ovaj moj mali doprinos u proučavanje biografije paške književnice Tatjane Arambašin isključuje sve druge koji se žele baviti njenom biografijom. Biografije su važne za pisce jer po njima pisci ne bivaju žrtve ni heroji, veliki i mali. O, piscima uvijek i isključivo govore njihova djela.
Grad Pag će i dalje ostati u fokusu brojnih povijesnih neispričanih priča, kojima možemo na svjetlo dana prikazati njegovu burnu i složenu prošlost.
Post je objavljen 03.07.2019. u 10:07 sati.