KADA SE UM IGRA
Tutnji tišina paklenim tonovima kroz noć,
Tamu razbija, drobi, razbacuje kao perje
Svuda uokolo, prekriva, skriva,
Igra se u njedrima dodirima bez ruku,
Dodirima užasa, užasom mrtvih snova.
Gdje duša u strahu glavu sakriva?
Gdje oči pogled upiru tamom tražeći svijetli trag?
Spas, molitva, vapaj,
Varka, varka vrišti beskrajnom tamom uma.
Glas bez glasa putuje vriskom
Lomeći nebo i zvijezda sjaj u tamu zavija.
Trag, tračak spasa, molitva.
Čemu, čemu molitva?
Tišina ju guši, grca, jeca,
Jeca molitva moleći
Komadić sjajnog neba, list bijelog papira.
To um se igra.
Um se igra zbilje i ludila tek tako
Jer vrijeme je za igru zaigrano,
A tišina ga tamom prati, gura, potiče,
O milijun misli se spotiče u ludosti igre.
Lako je biti lud, lakše od pametnog postojanja.
Samo igrama um pustiti
U tišini noći kada vrište utvare mraka.
03.05.2009.
Fresh, hvala ti na tako dobrom mišljenju o mojim mogućnostima pisanja koje si ostavio u komentaru zadnjeg posta, ali ne bih sebe nikako stavila blizu naših vrsnih blogerica kada je pisanje u pitanju. Puno je njih puno, puno boljih, ali eto meni je pisanje bilo dar od Svevišnjega nakon mog inzulta x2, kao izlaz iz tuge za nekim drugim izgubljenim mogućnostima. U toj skromnosti mogućeg to je uglavnom to iako bi možda netko drugi iz svega napisanog u rokovnicima ili laptopu odabrao nešto drugo, ja po nahođenju odaberem kako kada mi dođe. Još jednom hvala tebi i svima vama koji me pratite i čitate, komentirate već godinama.
Post je objavljen 25.06.2019. u 09:51 sati.