Dva svjetska rata su vođena zbog ekonomskih razloga. Industrijska društva koja su se naglo razvijala, zbog potrebe za resursima (energenti, sirovine, ljudski potencijal, ...), sukobili su se vojno a ne ideološki. Primjerice, nacizam i fašizam nisu razlozi izbijanja Drugog svjetskog rata, pa su kasnije zaraćene strane diplomatski surađivali prije izbijanja sukoba.
Sovjetski savez je sklopio pakt s nacističkom Njemačkom. Tako su sudjelovali u napadu i komadanju Poljske (koja je samostalnost iznova ostvarila službeno 11. studenoga 1918. godine).
Rat koji je vođen zbog ekonomskih razloga, u Hrvatskoj koja je siromašna i nerazvijena, ne može biti prikazivan kao rat protiv fašizma i nacizma, jer su sudjelovanjem u ratu Italija i Njemačka unatoč fašističkoj i nacističkoj vlasti ostvarile za svoje države i narode ciljeve rata: protok dobara neophodan za razvoj modernog industrijskog društva.
Drugi svjetski rat je izmijenio proizvodne snage, započeo proces dekolonizacije i ostvario uvjete bržeg razvoja društva u cjelini.
Hrvatska je djelomično (kao potrošač roba i usluga razvijenih industrijskih društava) baštinila tekovine tog rata, ali je nesrazmjerno dobiti podnijela demografske, teritorijalne gubitke i porobljavanje.
S činjeničkog aspekta, antifašizam nije ono čega se Hrvati moraju prisjećati.