Za vrijeme mojeg zadnjeg boravka na Pagu prigodom "Gastro dana" i obnove procesije sv. Trna s Kristove krune, nisam ni sanjao da će me zateči bura i da neću moći sa otoka trajektnom vezom. Škura bura neda nam van iz kuće. Bio sam prisiljen obnoviti staro putovanje koje smo mi Pažani nazivali "gremo okolo". To je značilo proći dva mosta, Paški i Maslinički, pa ispod vrleti Velebita do Karlobaga. Kada si došao u Karlobag, to je bilo pedeset posto prevaljenog puta do Rijeke.
Nisam dugo putova tom dionicom, pa se ne mogu načuditi svim promjenama koje su se od tada desile na ovoj za vozača zahtjevnoj dionici, još po ovakvoj buri.
Kako sam se približavao Karlobagu, tako su navirale i uspomene. Uspomene na našu legendarnu "Vangu" kojoj koji puta ni ovakva bura nije bila prepreka, pa mojih putovanja za vrijeme srednjoškolskih dana u Rijeci, te proputovanja Karlobagom dok sam sa sportašima putovao u pravcu Dalmacije i obrnuto.
Ovoga puta obzirom da smo imali dovoljno vremena odlučio sam se zaustaviti u Karlobag i prošetati tim malim podvelebitskim mogu slobodno kazati gradićem, jer nikada nisam imao tu prigodu. Da li se u Karlobagu osim trajektnog pristaništa i stare autobusne stanice ima nešto vidjeti? Ova dva prepoznatljiva mjesta svima nama Pažanima su se duboku uvukla u sjećanje. Gdje su sada svi oni silni autobusi koji su prometovali u oba pravca, i čije smo vozače molili da nas prime bez obzira što sam u više navrata prostajao do Rijeke.
Tko je ikada po silasku sa trajekta razmišljao da ode prošetati Karlobagom, kada pun putnih torbi, "domijana", i što god ti je rodbina u Pag uvalila da moraš nekome predati: "budi bez brige, cekat će te na Žabicu". Koliko puta sam došao na Žabicu da me nitko nije dočekao. Tako su jednom stradali tuđi "klapuni" i za to sam odgovarao, ali mi nije bilo žao, jer su klapuni bili odlični.
Bilo je izuzetno uz onakvu buru i zubato sunce prošetati Karlobagom. Osjećam da je ovo gradić koji ima posebnu čar. Kao što klapa "Nevera" pjeva:-bura, kamen, sol i modro more za Pag, nebi se moglo izbjeći niti za Karlobag. Ova bura nas je toliko vezala, da i jedan i drugi grad imaju puno sličnosti i povijesnih poveznica.
Karlobag je ipak najprepoznatljiv po svojoj crkvi sv. Karla Boromejskog iz 1710. godine čije su ruševine sanirane i pored koje je podignut spomenik Šimi Starčeviću autoru gramatike na hrvatskom jeziku. Crkva je teško oštećena u savezničkom bombardiranju 1943. god., a 1958. godine uklonjeni su njeni ostaci i probijena cesta. Sačuvan je jedan dio zida i zvonik.
Šime Starčević (1784- 1859) poznat je po tome što je napisao dvije gramatike “Nova ricsoslovica ilircska” (gramatika hrvatskoga jezika) i “Nova ricsoslovica ilircsko-franceska” (prijevod s njemačkog). Šime Staračević rodio se u Klancu pokraj Gospića 18. travnja 1784. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Varaždinu, filozofiju studirao u Grazu i Zagrebu, a bogosloviju u Senju, gdje je zaređen za svećenika 1808. godine. Svećeničku službu obavljao je u Gospiću, Ličkom Novom, Udbini i u Karlobagu, od 1814. do smrti 14. svibnja 1859.
Pored crkve nalazi se i staro karlobaško groblje.
Središnji dio Karlobaga obilježen je malim uskim uličicama i šternama koje su bile jedini izvor pitke vode. Unutar grada postoji šest gradskih šterni. Ispred kafića "Šterna", govori mi jedan Karlobažanin da su te šterne predstavljale i ključ zajedništva, da se znalo plesati kolo kod šterni, tu su se rađale i nove ljubavi i prijateljstva. Voda je izvor života, tako su i ove karlobaške šterne davale ton i tonalitet životu Karlobaga.
Šteta da je kapucinsak crkva bila zaključana, pa nismo mogli posjetiti to izueztno mjesto duhovnog života, ne samo Karlobaga.
Nakom okrijepe bilo je vrijeme da se zaputimo prema Rijeci. Odlazim sa jednim novim iskustvom i novim saznanjima o Karlobagu. Karlobag grad na raskrižju cestovnih pravaca bio je Pažanima važan onoliko koliko je i Bažanima bio važan Pag, grad soli, sira i vina. Bura i dalje nemilice puše. Gledam moj otok preko puta i ne mogu vjerovati koliko soli je odletjelo na te sure hridi, na te naše hripe.
Velebit nad Karlobagom i Pagom izvor je svih divljenja i ushita, svih onih koji se zagledaju u njega i morem pod njim u svom svojem plavetnilu i čistoći.
I baš tada kada smo kretali naletimo na predsjednika foto Kluba Pag, Elvisa Šmita i suprugu koji su se vračali iz Italije sa koncerta u Udinama. I oni su morali "okolo".
Ovjekovječio sam ih radi vjerodostojnosti ove priče, i zaželio im sretan nastavak puta do Paga.
Pošto smo mi u Pagu skloni svim mogućim improvizacijama, tako smo staru narodnu uzrečicu "Čovjek snuje, Bog odlučuje" pretvorili u "Covik lavra i snuje, a bura odlucuje!" i nismo pogriješili.
Bez njene odluke, nebi bilo ni ovog puta, niti ovog posta.
Post je objavljen 24.05.2019. u 18:38 sati.