Marketing
Priča o vodomaru
Svako jutro kada idem u lučicu, zastanem na vidikovcu nad morem, pored lučice. Pogled na more smiruje i misli same krenu niz pučinu. Krik galebova, gnjurci koji rone u potrazi za ribicama ...
Bilo je to prije par godina. Svako sam jutro gledao vodomara koji je izlijetao iz hridi ispod vidikovca. Bilo ga je prekrasno gledati, vidjeti kako boje njegova perja bliješte na jutarnjem suncu. Imao sam osjećaj da smo postali prijatelji, da osjetimo jedno drugo, da na neki način samo nama znan komuniciramo. Kao da me dočekuje i pokazuje ljepotu slobode nad morem.
Jednog olovno sivog i teškog, tmurnog, oblačnog jutra nije ga bilo. Falio mi je, osjetio sam neku prazninu, kao da je prijatelj izostao s jutarnjeg sastanka.
Spustih se do lučice. Po običaju na barci krenuh na krmu odvezati sidro, a na barci, pod krmom na platformi mrtav leži moj vodomar, moj prijatelj. Kako opisati tugu koju sam osjetio ... moj prijatelj mrtav ... Nisam ga dirao. Isplovili smo a ja sam ostavio moru da ga uzme.
Pokušavao sam naći odgovor na pitanje: Kako je znao da je između svih barki u lučici upravo ova naša? Kako je znao i odabrao upravo mjesto koje nemogu zaobići kada dođem na brod. Zbog čega je odabrao upravo to mjesto za svoj odlazak ...
Dali je to bio njegov način za posljednje zbogom ...
Doviđenja prijatelju. Možda se sretnemo jednom nad morem ili na hridi, ti kao ja a ja kao ti. Možda mi odgovoriš na pitanje koje sam si često postavljao: Kako si znao?
Post je objavljen 08.05.2019. u 08:31 sati.