Još juče se sve providilo kroz gole grane drveća, a danas me iznenadilo to koliko su pune krošnje zatvorile ulicu. Bogate.
Tako me grad ponovo osvojio, grad koji je sada, zahvaljujući vremenskim pomacima, postao manje zastrašujući.
Nagli pomaci, odlasci i dolasci, napuštanja, su kao elementarna nepogoda, puni su nekog emotivnog naboja, dođu iznenada i kao da nešto eksplodira u jedinki. Zato treba dolaziti polako i nečujno, a odlaziti tiho i dugo.
U subotu smo ispratili rano premilog prijatelja, već u ponedeljak mi je javila prijateljica da joj je umrla majka, a danas još jedan poznanik. Napuštaju nas i mnoge poznate ličnosti ... Ljudima kao da se žuri da napuste ovaj svijet. A kakav je i smrt je lijepa. Uostalom i smrt je Božja kreacija, a oni su stvorili svoj novi dom u našim mislima i našim sjećanjima.
I dok se neki dijelovi staroga tkanja trgaju, raspliću i paraju, novi su ponovo satkani. Tako je to, takav je život.
Post je objavljen 24.04.2019. u 21:58 sati.