Upravo iščitavam nedavno izašlu knjigu Mijenka Jergovića „Selidba“, Faktura, Zagreb 2015. U njoj opisuje kako čisti svoj život od nepotrebnih stvari. Na tu temu ima divna pjesma Arsena Dedića „Čistim svoj život“.
Čisteći, nalazi artefakte u stanu na Sepetarevcu u Sarajevu koji su tamo ostali nakon smrti njegove majke. Uz svaki kojeg dohvate njegove ruke on ispreda malu priču čiji je sadržaj koktel stvarnosti i fikcije.
U poglavlju „Prošek“ na 159 stranici piše:
„Nakon što smo već sve iznijeli iz špajze, i nakon što su kao nove bljesnule stalaže Obrada Trklje, ostala je u uglu najgornje stalaže, skoro pod samim stropom, prašnjava boca, puna neke tečnosti. (…) Boca je bila zapečaćena, a na njezinoj je sredini bila okrugla naljepnica, kakve su se nekad koristile za obilježavanje zimnica, na kojoj piše: Prošek 1972.
Taj prošek je plaćen skupim novcem, najbolji drvenički prošek te godine. Nono ga je kupio onako kako znalci umjetnosti kupuju sliku u čiju su neprocjenjivu vrijednost uvjereni.
(…)
Tada je rečeno: ovo je malom kad se bude ženio. Ali nije u tome bilo viška sentimenta: prošek je naprosto bio dragocjen, najbolji u cijeloj prošekovoj povijesti, a njih su oboje cijenili povijest, cijenili su vrijeme. Ali prošek nisu pili.
I što su onda mogli uraditi, nego da zapečate bocu za neku daleku budućnost, za koju se vjerovalo da neće doživjeti ni jedno ni drugo, kada se ja budem ženio. Umjesto na svadbi, prošek se pojavio na kraju priče o špajzi.“
Ovaj odlomak vratio me u daleku 1961. godinu.
Te godine moja buduća supruga i ja ljetovali smo u Vignju na poluotoku Pelješcu. Tamo smo u nekoj suvenirnici kupili pljosnatu bocu obučenu u narodnu nošnju. Čep u obliku glave bio je ukrašen vunenom „kosom“. Napunili smo je prošekom s idejom da kad se budemo vjenčavali, otvorimo bocu prije svadbenog ručka i počastimo prisutne čašicom prošeka. Nazvali smo je „Prošeka“.
Prolazile su godine. Boca je stajala negdje u stanu ženinih roditelja. Oboje smo završili fakultete, supruga geografiju, ja elektrotehniku. Otišao sam u vojsku, vratih se iz Armije. Tako je to nekada bilo. Zaposlio se u 'Končaru', Tvornici transformatora u Zagrebu. Nismo doduše imali stan, ali smo imali ljubav. To je u tim godinama bilo dovoljno da se vjenčamo.
Učinismo to 26. travnja 1969. godine.
Nije to bilo neko spektakularno vjenčanje. Relativno skroman ručak uz sudjelovanje najuže rodbine i kumova. Skupivši se oko stola, supruga je, na moje veliko iznenađenja, donijela našu „Prošeku“. S nestrpljenjem smo boci 'skinuli glavu', to jest čep i pripremili prvu čašicu da u nju natočimo prošek.
No prošeka nije bilo. Tijekom svih tih godina jednostavno je ishlapio. Nismo, naime, zalili čep voskom kao što je to učinila Miljenkova Nona.
A mi? Mi ćemo za nešto malo više od mjesec dana proslaviti 50 godina braka. Brak se pokazao trajnijim od prošeka.
Post je objavljen 08.03.2019. u 14:45 sati.