Neka prašnjava magla se vuče ulicama, podmuklo i osvajački prekriva grad. Iznad sunce ocrtava njegovu bijelu konturu. Duž rijeke vozi se jedan biciklista, a sa druge strane trčkara psić. Promiču slike kao kroz prozirnu zavjesu. Plovke mirno plove Savom, a druge ptice u jatima uzlijeću.
Grad se polako budi, a ja uz jutarnju pokušavam konzumirati sva maglovita događanja. Treba živjeti sa onim što čovjek vidi i osjeća, a bori se protiv toga.
Budućnost je ono u šta treba vjerovati, a što se samo naslućuje kao suncem obasjana kontura maglovitog grada, negdje daleko, daleko iznad svih nedorečenosti.