Mnogi ljudi ostavljaju život za kasnije, za jedan od onih dana, za neku
godinu...i život protekne pored njih, a da oni u njemu ne učestvuju.
Puštaju ga kao veliku rijeku da pored njih protječe, a da se u njoj ne
okupaju. Za sve ima vremena, sve se može sutra, neka odleži, odstoji,
da se razmisli... i dok se okrenu, najbolji dani odoše u nepovrat,
najljepše godine iza njih... a ne možemo isto sa 30 kao sa 20, sa 50
godina kao sa 40, a poslije 50 možemo još manje, pa manje... Zato
nijedan dan ne smije proći, a da u njemu ne primijetimo nešto lijepo.
Ne smije proći, a da nismo nekog vidjeli, čuli, napisali pismo. Ne smije
proći, a da u njemu nismo ostavili nešto završeno, urađeno. Nikako
ne smije proći, a da bar malu radost sebi nismo priredili, makar kupivši
sebi cvijet. Nema svečanih dana i posebnih zgoda, svaki dan našeg
života je poseban, specijalan, jer u njemu učestvujemo baš mi. Neki
mudrac reče, a ja ga svakodnevno citiram: "Jedina osoba koja će s
tobom biti cijelog tvog života si -TI!". Zaključak: tu osobu moramo čuvati,
štediti od nepotrebnih stresova, praštati joj ono što treba oprostiti,
popraviti sve što se može ispraviti.
U više navrata dobijala sam lijep nakit s napomenom: "Nemoj to nositi
svaki dan, nosi u specijalnoj zgodi". Takve komade nakita nisam nikad
stavila na sebe. Svaki dan mog života je specijalna zgoda. I vašeg
života! Čuvajmo sami sebe! Volimo sami sebe! Onda će nas i drugi
čuvati i voljeti. Kad sebi oprostimo, lakše će nam drugi oprostiti. Kad
smo pomireni sa vlastitim nesavršenostima, lakše će ih i drugi
prihvatiti. Nitko nije savršen, ali je svako jedinstvena pojava na ovom
svijetu, kakva nikad prije nije postojala i nikad više neće.
Unikati, čuvajmo sami sebe!
(iz moje knjige "Rumba", objavljene 2011.godine)
Post je objavljen 15.02.2019. u 05:46 sati.