Kad riječi odzvanjaju, slike su nejasne kao u tunelu kroz koji se prati poluzaboravljeni san. Tajnu noćnih vjetrova čuvaju poluzapamćena imena i lica za koja se ne zna kome pripadaju.
Hajde, sjeti se mene, budi drug …
Od težine riječi vazduh je sabijen, ali zato daljine razdvojenosti stvaraju sve veći nama pripadajući prostor.
I, tako, svijet samo izgleda pitomo.
Post je objavljen 07.02.2019. u 14:48 sati.