Pregled posta

Strogača & Sv. Vid (rujan 2018.)

Biciklističku ekskurziju na Strogaču realizirao sam već odavna ali ne znam zašto do sada nisam napravio o tome reportažu za blog. Tek jučer navečer mi se ukazalo da moram to napraviti. Sretna je okolnost pri tome što se moja memorija izoštrava s vremenom- što je neki trenutak dalje u prošlosti vidim u njemu više detalja koje onda mogu zabilježiti.
Bile su tih dana zavladale rujanske vrućine, ali već se i osjećao dolazak jeseni.
Strogača je zatajna visoravan u srcu Zagorja. Ona nije dio Ivanščice. To je zasebna mikroregija, vrlo tajanstvena. Najviši vrh nalazi se na šumovitom povišenom dijelu Strogače i visok je 411m. Sam vrh nisam pohodio jer nije ni dostupan biciklom, radije za cilj sam uzeo crkvicu Sv. Vida smještenu na zapadnom rubu visoravni, na visini 366m.

Kako nije vjerojatno da će itko od vas tražiti put do mikroregije Strogača neću više puno više opisivati njezin razmještaj, dovoljno je reći da ako idete od Bedekovčine na sjever preko Orehovice doći ćete na Strogaču, a dalje na sjever s druge strane u dolini leži Mihovljan.

Visoravni pristupam s istoka. Prva postaja na putu je Benko.

Evo ga, to se ukazuje Benko na brijegu. Uspon je strm i naporan...

...srećom ide se dosta kroz šumsku hladovinu.

I evo me kod Benka.
Benko je narodni naziv za ovu crkvu Sv. Benedikta. Tu mi je bila pauza u hladovini. Iz crkve trešti muzika! Gospođa čistačica si je unutra jako navinula radio. Nedaleko od crkve već su vinogradi i klijeti, tamo stoji traktorić "Tomo Vinković" s prikolicom i neki gospodin zauzet je berbom grožđa koje onda nosi u bačvu na prikolici. Nije to možda divljina kakva bi meni bila više po volji ali je tipični rujanski dan na bregima Zagorja.

Dalje sam pošao malo nizbrdo kroz selo pa oštro uzbrdo gdje sam promašio skretanje i dospio na takvu strminu da sam morao sjahati i gurati bicikl. Stigao sam u neki zaselak gdje me dočakalo jato gusaka. Bijelih i bijelo-sivih. Vrlo velikih, bilo je i najmanje dvoje jačih gusana, vrlo glasnih. Uz prijetnje su me prepratili do kraja ceste. Tamo sam pomoću navigacije vidio da je bolje nekim šumskim putom prepriječiti nego vraćati se nizbrdo. Tako sam i napravio i spojio se opet na pravi put. Guske nažalost nisam uslikao, nisam se sjetio bio sam ljut jer sam promašio skretanje.


Visoravan počinje.

Pogled na sjever prema Strahinščici.

Općenito nisam naročito nešto putem slikao jer nisam puno ni zastajkivao, samo sam još ovdje malo pričekao dok je neka žena cestom vodila ovce, a mislim da sam vidio i koze. Bio je s njima i pastirski pas. Bijeli. Nažalost dok sam se konačno sjetio da ih uslikam već je družina otišla, tu se još netko nazire na kraju ceste, valjda pastirica.
Put je bio vrlo dug, smjenjivao se asfalt i makadam, usponi i spustovi, ali Sv. Vid je čekao zaista tamo gdje je i ucrtan u kartama! Na zapadnom rubu visoravni Strogače.

Sv. Vid.

Moj bic pod kestenom.

Nešto niže ispod platoa crkve je malo seoce od nekoliko kuća. Ali okolina Sv. Vida je vrlo ugodna i tiha.

Tu ima nekakva rustikalna vila.

Uređeni voćnjak

I jedna prevaljena jabuka ali jako rodna... zaista prošle jeseni jabuke su posvuda rekordno urodile! Takva godina.

Pogled na goru Strahinščicu.

Još jedna znamenitost koju treba spomenuti na crkvenom platou Sv. Vida je velika pečenjara s moralnom porukom.

...druženja u zdravom domoljubnom duhu, kakva se ovdje odvijaju, nesumnjivo su i boguugodna. Međutim nije sigurno koliko je miris pečenja po volji Sv. Vidu... s obzirom da su njega Rimljani bacili u vrelo ulje... :-S

kameni sudoper

Ali najznačajnije je bilo nešto što sam uslikao na povratku!

Željezna "lesa" sa slikarijama životinja! Kad sam to vidio odmah sam se sjetio kad sam na proljeće 2018. (u travnju) bio na posljednjoj pripremnoj šetnji prije Camina. Bila je to šetnja po sjevernim krajevima Ivanščice - Jedan dan na Sjeveru) kad sam pronašao kuću sa letećim jelenima!! A ovdje su sada bili psi jazavčari, konj, mačka i koza? (iako više vuče na jelena) te skroz desno kokoš reklo bi se. Već samo radi toga isplatila se ekskurzija na Strogaču!

Na kraju tu je i moj vjerni biciklinek, a pored leži i vjerni ruksak, onaj isti kojeg mi je nedavno zamalo oduzeo jaguarundi kod belečkog planinarskog doma (o čemu možete čitati više u nastavku: jaguarundi brundi)

Na povratku sam izabrao rutu na sjever pa preko Mihovljana. Sjeverna padina Strogače je jako strma tako da na jednom strašno dugom spustu sam odlučio sići s bicikla da ne spržim kočince. To nisam očekivao da ću doživjeti na ovakvom ipak relativno skromnom brdašcu, a to je i jest najbolji pokazatelj velike raznolikosti ovih tajnovitih terena centralnog Zagorja, iza sljedećeg zavoja već skriva se neki novi svijet.



Post je objavljen 04.02.2019. u 23:06 sati.