jelenski blog

nedjelja, 22.04.2018.

Jedan dan na Sjeveru

Promišljajući o tome kako je nepredvidljivost najdragocjenija odlika čovjeka počeo sam još zimus planirati kako iz svoje skrovite postojbine prebaciti se preko planine, spustiti se u ćukovske nizine sjevera i tamo se incognito prosmucati po njihovim dvorištima i vinogradima i tako neopaženo opet se povući na planinu te odraditi u povratku dosta intenzivan trening- grebenski uspon- ništa više, ništa manje od toga. Naumljeno-ućinjeno, ali nije bilo lako i nije bilo sasvim neopaženo.

Jučer rano ujutro polazim na taj dugo planirani pothvat i nakon početnih sat- sat i pol šetnje- zagrijavanja-pristupanja planini dosižem visoka polja medvjeđeg luka. Otprilike negdje tu prelazim granicu Varaždinske županije. Na vrhu brda koje se nazire u desnom dijelu slike je sad već vama dobro poznati vrh Koprivnjak, pričali smo svojevremeno kako iza njega vodi Sjeverni prolaz.
Koprivnjak ostavljam i preko prijevoja idem u spust na sjever takozvanom Vilinskom stezom. Prilično neinteresantna je to staza, zapravo dosta strmi vijugavi šumski put. U jednom trenutku na nekom od križanja skrećem sa "Vilinske steze" (nehotično) prema istoku, ali kad sam provjerio navigaciju vidio sam da mi je ionako svejedno i nisam se stoga vraćao uzbrdo, radije sam posjetio jedan mali vršić Šeprunec i preko njega nastavio na sjever.

I prije negoli sam to očekivao ukazuje mi se civilizacija. Nalazim nekakav luksuzni resort u izgradnji, čini mi da će ono desno od kuće biti bazen.

Kad sam se spustio do objekta vidio sam da tu stoji još jedna ogromna hala kroz čije prozore se naziru stolovi i sličan ugostiteljski inventar.
Odmah pored toga teče nekakav potočić, ali nije to onaj kojeg tražim. Ja tražim potok Vukovec i želim da me baš on odvede u selo Vuglovec koje kanim posjetiti. Zato napuštam "resort" i idem malo prema zapadu.




Nakon desetak minuta kroz šumu nalazim potok Vukovec i puštam da me on vodi dalje na sjever.

Preko prvih sjevernih livada.

Okrećem se onda prema jugu da vidim malo svoju planinu sa ove strane s koje ju inače jako rijetko viđam :-))

Još malo uz Vukovec i preko njega.

eto sjeverne ravnice s Ravnom gorom daleko u pozadini.

Uskoro sam na asfaltnoj cesti kroz selo Vuglovec, vrlo lijepo uređeno je to selo, ali puno ljudi po dvorištima, vrtovima, voćnjacima i po vinogradima, nemam naviku fotografirati ljude niti išta drugo dok ljudi gledaju zato jer ne želim biti ko neki glupi turist :-P važno mi je održavati uzvišeni imidž lutalice hodočasnika sa štapom u ruci i bez gadžeta, hihi ;-))
I dok sam tako šetao kroz selo ne slikajući nikoga i ništa, nisam niti primjetio da sam već prošao Vuglovec i dospio u Gečkovec! Brzo sam konzultirao navigaciju i na prvom križanju se okrenuo ka istoku. I dalje sve seoskim cestama. Kadli na jednom križanju eto table piše "rodna kuća narodnog heroja Josipa Kraša". pa rekoh ajde da vidimo i to čudo jer tko zna kad ću opet biti ovdje, ako ikada... Prolazi mi umom da sam u više navrata tijekom života zabrazdio u ovisnost o Kraš napolitankama...

Ovo je dakle Krašova kućica, od naprijed je njegova bista i neke table s natpisima, to nisam slikao jer nalazi se usred sela i puno ljudi se vrzmalo tamo. Neki ogromni čovo je spremao roštilj, drugi isto takav, tek malo manji, je pokušavao upaliti flaksericu, bilo je i parkirano tamo neko dostavno vozilo splitske registracijske oznake (to je ono žuto na slici skroz lijevo) uglavnom gužva. Sjeo sam tako malo za stol pored Krašove kuće i samo što sam izvadio iz ruksaka da popijem vode na stol je skočila poveća perzijska mačka, nažalost nisam se sjetio da bi nju vrijedilo poslikati.

Ne zadržavam se dugo kod Kraša nego idem dalje svojim putem.

Vrlo lijepo ime naselja, mislim ovo donje, ne gornje.

Opet ne pratim navigaciju pa cestom kroz selo dospijevam ko za vraga opet do onoga "resorta u nastajanju" pod šumom. To je eto dobar dokaz kako izgubljeni ljudi hodaju u krug ;-) Ovaj put težim dalje ka istoku zato polazim za prije spomenutim potočićem koji teče iza resorta i uz njega opet se vraćam prema Vuglovcu i nastavljam uz vinograde.

Na istočnom horizontu mi je lijepo kupolasto brdo Skradnjak. Moj cilj je iza njega, ali moram ga zaobići sa sjevera.
U jednoj od klijeti zatječem opet istoga gospodina s kojim sam nešto ranije razmijenio par riječi putem na cesti u naselju nešto niže. Zove me na čašu vina, veli da nema vode za gemišt, da će netko donijeti vodu kasnije, ali momentalno nema, pa eto može samo čisto. A ja mu velim da imam ja dvije flaše mineralne vode u ruksaku, ali da neću sad nikako vina niti gemišta jer dok je tako vruće i dok se jako znojim lako bi me mogla uhvatiti glavobolja. I tako još malo pričamo, veli da nek idem pogledati taj Skradnjak i odoh u tome smjeru.

Jedno zgodno raspelce

A onda nešto radi čega je možda čitava ova hodnja dobila pravi smisao. Samo radi toga bi se isplatilo tumarati po suncu bez šešira kroz seoske uličice Sjevera.:

Kuća sa letećim jelenima!

Pogled i dalje na sjever pruža se prema gradu Ivancu, koji kao i sama Ivanščica nosi naziv prema vitezovima ivanovcima-hospitalcima

Sunce je jako i tuče me u glavu bez šešira, jedva sam dočekao kakvu-takvu sjenu makar nakratko na jednom makadamskom prečacu na putu za Skradnjak.

Kako je ovo vinogradarski kraj Varaždinska županije se očito pobrinula da vinogradari mogu neškodljivo odložiti iskorištenu ambalažu od pesticida. Iz nekog razloga ovakvi kontejneri su kod nas na južnim obroncima planine i dalje neviđeni i nečuveni :-((

Skradnjak je jedan vinogradarski brijeg i to je očigledno iz izloženih kraj ceste drevnih vinogradarskih aparatusa.

Na Skradnjaku se spuštam pored vinograda u šumarak i sve do svoje željene rute za povratak preko planine. Sve ovo do sada bilo je lagano u odnosu na ono što je uslijedilo. Ali to onda još nisam mogao znati iako sam pretpostavljao da će biti nešto u tome smislu, samo nisam bio svjestan koja će biti magnituda toga.

Kad sam stigao do izvora Zviraje tu sam se dugo umivao hladnom vodom i to mi je dobro došlo ko budali šamar. Sve dalje je bio strašno strmi uspon prvo do makadamske ceste koja vodi prema vrhu Ivanščice, a zatim dalje preko te ceste po grebenu Zgoreli breg. Takvu rutu sam osmislio u glavi i ostao sam sam joj dosljedan, ali cijena je bila visoka. Dalje više nema slika jer mi nije bilo do slikanja ničega, nije mi se jednostavno dalo izvlačiti tablet iz torbice osim kad je bilo stvarno nužno za potrebe navigacije, ali pokušati ću riječima opisati što je dalje bilo jer za mene je to bila vrlo intenzivna dionica puta povezana s introspekcijskim iskustvima radi kakvih zapravo i trebamo ići u planine i općenito u divljine i izlagati se svim ostalim naporima i rizicima.
Izlaz iz gudure Zviraja na makadamsku cestu je bio tako strm da sam morao ukapati svaki korak u tlo i još uzeti dva štapa s kojima sam se pomagao i na zadnjem koraku našao sam se u jednom trenu na vagi da se ne prevrnem na leđa natrag u guduru, nije bilo pogodnog drveća za koje bi se mogao uhvatiti, no vaga je prevagnula na moju stranu, iako su mi noge otkazivale poslušnost. Kad sam koračio na cestu prvo sam bio iznenađan intenzitetom umora kakvoga nisam već jako dugo osjećao. Vjerojatno još od uspona na Špik u Julijskim Alpama 2015. Sigurno svemu je doprinjela visoka temperatura i nedostatak šešira na glavi tijekom vrludanja po sjeverim selima.

Neko vrijeme sam hodao po makadamu dok se nisam pribrao. Onda sam shvatio da ću ukoliko sad nastavim lakšim putem slijedeći jednostavno cestu izdati svoju osmišljenu rutu preko Zgorelog brega. Da se poštedim takvoga življenja u izdajstvu skupio sam opet nešto snage i uhvatio se brda, nije bilo lako podići se s ceste jer na tome dijelu je obrubljena stijenama. Našao sam jedno mjesto gdje drveće koje raste gore pustilo korjenje preko ruba stijene, tj. nije ga drveće "pustilo" nego je erozija skinula tlo sa stijene pa je korijenje tu ogoljeno kao idealni rukohvat. Uhvatio sam se za to korijenje i podigao se gore. No niti u šumi nije teren bio puno bolji, još neko vrijeme morao sam se prebacivati preko većih i manjih stijena sve dok nisam dosegnuo čisti šumski greben- Zgoreli breg. Tu je išlo nešto lakše no kako sam bio premoren i pri kraju s zalihama vode (na Zviraju sam krivo procijenio da ne trebam puniti flaše jer će mi dostajati) počeli su me mučiti grčevi u mišičima prednje strane natkoljenice. U jednom trenu više nisam mogao nastaviti, morao sam sjesti, popiti predzadnje gutljaje vode i neko vrijeme se tako rekuperirati. Nakon toga grčevi se nisu više vratili, još sam se malo uspinjao dok nisam prešao prijevoj i onda nizbrdo za manje od dva sata spustio sam se na južnu stranu naše drage gore. Čak i prije nego što sam predviđao. U konačnici prema gps tracku bilo je to 30 kilometara šetnje, što i nije puno samo po sebi, ali treba uzeti u obzir da je to bilo 30km po izrazito raznovrsnom terenu, od šumskih puteva, makadama, staza, preko asfaltnih cestica do stjenovitih i ekstremnih strmina, tako da mogu reći da sam u cjelosti zadovoljan s ovom pripremnom šetnjom.

- 23:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf