Strogo zabranjujem da me i'ko ikada pita kako sam. Dakle, do kraja života ne želim čuti ono ; „Kako si?“.
Neću se ljutiti, niti ikad pomisliti da vam nije stalo do mene ako me ne upitate to šugavo retoričko pitanje na koje već znate odgovor.
Ma, ne znate ga, niti vas stvarno zanima kako sam, nego reda radi pitate.
Postavite to pitanje i ja se potrudim odgovoriti, a kad ono vi ste već nestali iza kantuna. Ne želite ni čuti kako sam. Nije vas ni briga. A priznajem da i ja često i vas pitam isto to ; „Kako si?“, a u biti....ne zanima me.
Ali kako ne vidite da kad me sad upitaš to „Kako si?“ da suze same teku. Ne želim ti pokazati svoju muku, ali odaju me suze.
A onda me zagrliš i hvala ti na tome.
Ali ne razumiješ. Nemaš pojma kako je to.
I ne govori mi da vrijeme liječi rane.
Vrijeme ne liječi ništa, vrijeme zacjeljuje. Ono učini da na tvoje „Kako si?“ samo se nasmijem i odgovorim: „Hvala, dobro. Ti?“, a duša se kida.
I ne govori mi da će sve biti u redu. Bit će ako se ebeno potrudim i to djelomično u redu. Ako budem imala sriče! Bit će...
Ne želim, ne želim, ne želim.
Jeste shvatili?!
Ne želim čuti ono ;“Kako si"?.
Ali ne zamjerite mi ako isto to pitanje postavim vama. Pa nisam nekulturna.....