Glazba tišine (2018)
Njegovoj se veličini godinama dive pape, predsjednici, aristokrati i najveće svjetske zvijezde, a njegovoj autentičnoj priči sada možete svjedočiti i vi. Godinu dana radio je kao odvjetnik, no još tijekom studija predosjećao je da to nije njegov put. Cudna je, neshvatljiva i u nekim trenucima potpuno suluda, ali je takode divna, srceparajuca i puna svega onoga sto volimo kod Rotfusa. Ako ste voljni da procitate nesto krajnje neobicno i novo, sto odskace od standarda fantastike, onda vam toplo preporucujem ovu knjigu.
I imao je pravo. Druga je stvar da je 'Glazba tišine' nekakav art-eksperiment poput Haynesove ode Bobu Dylanu 'Nema me', no posrijedi je najklasičniji mogući 'biopic'. Uoči velikog koncerta Andree Bocellija u Zagrebu, poklonici kulturne scene u Hrvatskoj imat će priliku upoznati lik i djelo ove glazbene ikone kroz novu ekranizaciju Bocellijeve autobiografije.
Glazba tišine (2018) - Glazba tišine istinita je priča u kojoj životna ambicija, strast prema glazbi i ljubav obitelji pobjeđuju sve prepreke i veličanstveno izdižu Bocellija iznad izazova koji su mu priječili put. Poklanjamo 3x2 karte za pretpremijeru u Lisinskom 26.
U biografskom filmu o slavnom talijanskom tenoru distanciju s likom i njegovim djelom stvara Bocellijev alter-ego Amos Bardi. Druga je stvar da je 'Glazba tišine' nekakav art-eksperiment poput Haynesove ode Bobu Dylanu 'Nema me', no posrijedi je najklasičniji mogući 'biopic'. Andrea Bocelli uživo u Zagrebu. Veća bliskost i emocija. Distanciju s likom i njegovim djelom stvara neprirodni dijalog na engleskom jeziku koji u ovom talijanskom filmu izgovaraju mahom europski glumci. Jasno je da se tako htjelo doprijeti do najšire publike, no dojam je kako je dosta toga ostalo izgubljeno u prijevodu. Emocionalnoj udaljenosti kumuje i Bocellijev alter-ego Amos Bardi — odabrao ga je on sam kao fikcionalnog aktera svojih memoara, inače temelja za priču. Zamislite biografski film o Elvisu, a da se Elvis u njemu ne zove Elvis. Jedan od problema upravo i leži u pasivnoj dramskoj konstrukciji. Previše vremena odlazi na Bocellijevo, pardon Bardijevo djetinjstvo i pred njega u startu postavljene prepreke s vidom zbog urođena glaukoma koje je morao preskočiti. Isto vrijedi i za scenu kad ga ujak uči operi. Potrebna je i režijski možda najbolje određena scena nestanka sunca, odnosno ono malo vida u malčevim očima gdje će ubrzo nastupiti potpuna tama, na užas njegove majke Luisa Ranieru i oca Jordi Molla koji se u jednom trenutku pokriva novinama i neutješno plače nad sinovom sudbinom. Pa ipak, na djetinjstvo otpada više od trećine niti dvosatnog filma. U tom dijelu priče najzanimljiviji je Amosov odnos s maestrom u dojmljivoj interpretaciji Antonija Banderasa. Maestro služi kao Amosov vodič kroz njegovu nutrinu i podučava ga smiraju, upadanju u stanje apsolutne tišine uoči koncerta kao discipline za glas i duh. Ali, priči tu nedostaje težine, ako ne računamo na neizvjesnost hoće li zazvoniti Amosov telefon i s druge starne žice se začuti glas rokera Zucchera vezano za njihov duet.