Marketing
Kako smuvati devojku u sred bela dana? - Pronađi pratnju
Da li ste sigurni?
Click here: Kako smuvati devojku u sred bela dana?
Ruke su joj bile hladne i vlažne. Unutra je sve bilo na svom mestu.
Pa ranac za marseve, pa vrece za spavanje letnja i zimska , pa druge cizme, pa jos koji kepi, pa noz, pa busolu, pa jos koji komplet svecane uniforme, itd. Bila sam spremna i luda.
Da li ste sigurni? - Sela sam na pod, pored njegovih nogu i naslonila glavu na njegovu butinu, milujući mu listove.
Deda MrazDa nemam sliku iz automata tri za redom, naravno crno bele i preko nje smešni papirnati šešir sa trakom od od krep papira, već bih pomislila da sam u nastupu prevelikog maštanja izmislila da je jednom kroz Novi Sad prošao zimski karneval sa Deda Mrazom i povorkom šareno okićenih kola, verovatno kamiona sa prikolicom, zakamufliranih šarenim ciradama. Sad kad znam da je to sećanje STVARNO, prizivam u pamćenje koliko sam bila uzbuđena, i koliko nisam mogla da dišem od radosti što se nešto tako čarobno dešava pred mojim očima. Čak ni moja tetka - institucija bezbrižnog detinjstva - koja me je uvek vodila u najlepše i najuzbudljivije šetnje po Novom Sadu nije bila sigurna da li smo ikada tamo bili ili se meni samo činilo... Zahvaljujući Aniram, našoj Novosađanki kojoj je kum Diša doneo ove slike, a ona ih poslala meni, postoji ovaj blog. Eto još jedne neočekivane radosti blog poznavanja. Mnogo bi volela te sandale! Pa ćemo našu šetnju do pijace, i na kafu kod Mira, pa kod kumova. Nisam ti se predstavila i ne znam šta bi sve trebalo da ti kažem, samo su mi rekli da za to da dobijem te sandale treba da budem to što jesam, tako da ti pišem. Pa ja i ne bih umela drugačije da sam. Znaš, moram da ti priznam odma: nisu te sandale za mene, baš. Ne znam ni uzšta ću da ih obučem, imam jednu suknju, belu, na karnere, još od pokojne majke, može možda uz nju... I još što znam da će Miša da voli... Kad smo kod trbuha... Pa ja toga uopste ne mogu da se setim vise. Znam da sam postavila rekord koji je u medjuvremenu verovatno oboren: apsolutno sve ocene u dnevniku imale su trbuh i nadstresnicu... A nista nisam ucila, to znam. Muvala sam nekog pogresnog tipa koji je tada svima izgledao kao andjeo, posle sam ga sutnula u sred vojnog roka i potvrdila svoj image zene sa dugom cevi... Skoro cuh da je ostavio zenu i dete zbog neke rospije i sve dusebriznike sa knedlom u grlu i recima: Ona Modesty, stvarno je prorok u ovom selu... Zamisljala Beograd i mene u njemu, ucila napamet Ludi od ljubavi, pisala matematicke formule po tapetama po celom stanu... Sela bih ujutru dok sam mrljavila po tanjiru i pogledala malo sveske, knjige nisam uzimala u ruke, i sve se sklapalo... Kad bi mi se evo danas samo malo vratilo... Medu moj i seceru, nemoj da ti bude tesko, najgore je kad sam sebe peglas... Ja od Dushana znam jednog sto je samnom iso u skolu, posto inzenjer, nikad devojku nije imao i sad se skoro ozenio pod puscanom pratnjom sa nekom seljancicom koju je servisirao on the side iz dosade... I jos jednog sto je bio direktor skole u l.... Jedino se kod ove boemske torte nadjosmo... Mislim, jesam ja Modesty - crno-bela i to, ali kakav je zivot bez malo misterije i malo boje... A fixer, nestajuce h rana nedokazana, zovne tako prepodne, dok se sprema za peglanje, moju mamuuuuu. I pita prvo sve ono uobicajeno: kako ste, gospodjo Blaise, kakvo vreme kod vas, prija li vam klima i to... Eto, a posle prodaje pod firmom citanja misli... Samo sam dva puta u zivotu spavala na selu. U sred Sumadije, meni zapala gradjanska porodica... Jednom kod familije moje ujne i jednom kod moje rebel-rodjake koja pobeze na prvoj godini prava sa nekim svircem kojeg je upoznala na letovanju i udade se na selo... Prvo nocenje u selu desilo se u miholjsko leto negde krajem sedamdesetih. Bejah mala i selo mi bese nesto najlepse sto sam ikad videla... Pridje mi i pozove me u staru kucu, da zajedno pripremimo posteljinu za goste... I onog mirisa, svojstvenog starim seoskim kucama i malo nakrivljenih vrata koja su vodila u spavacu sobu staraca... Starog, od nekog tamnog izrezbarenog drveta, iz kojeg je domacica izvadila perine i belu vezenu, ustirkanu posteljinu koja je mirisala na cisto. U to mi pogled pade na vrh ormara i zlatne lopte naredjane uredno jedna pored druge duz ivice, ususkane u tamno zelene mesnate listove. Ukopah se u mestu i prestadoh da trepcem. Moras prvo da je obrises, onda da je duuuuugooooo mirises, i tek kad je zagrejes, onda da je zagrizes... Onda sam je sa obe ruke drzala i okretala da je vidim sa svih strana. Onda sam je, onako sedefastu, stavila na obraz pre nego sto sam pocela da je mirisem. I taj trenutak, kada sam otkrila miris dunja necu zaboraviti nikad. Bila je to ljubav na prvi miris i ljubav zauvek... Mirisala sam je dugo, poptuno zaboravivsi na domacicu, sedeci na nekoj perini, na starom krevetu, potpuno opcinjena... A onda sam je zagrizla. Bila je tvrda, tvrdoglava i nije se dala pokoriti... Morala sam sitnim zalogajima satima da napredujem ka srcu... Posle sam godinama terala majku da mi ostavlja dunje na ormaru... Nisam sigurna, ali mislim da ima neke veze sa namestajem. Dunje ne trpe novi namestaj i ivericu... Samo puno drvo, staro i izrezbareno rukom... Tako je dunja postala Modestyno omiljeno voce... Ono kojem se raduje, koje ceka, koje sanja, koje jede sa strascu... Najbolju dunju pojedoh u Hadzicima, pored Sarajeva, sa ormara tecine starmajke... Kad smo kod kolena i boje one dunje sa ormara... Šta s' te pojeli dečaciiiiiii?????? Jeste jeli my weapon of choice - Simka čokoladu sa punjenjem od dunjeeeeeee?... Ufffff, the force is strong with this one, n'est pas????? Ne te Ove Izgleda ce notjas Srpska Nova pa odoh da proslavim onako gaaaasterski.. Blue - shto bih ja s tobom na blues, nemash pojma, al neki drugi dan, vecheras cu biti vishe u fazonu Nishke banje i Giljam dade ; Fix - evo beth thuba, beth thuba - threthna ti nova thrpthka i ne brini za Dortjolca, dobio mejl od mene, pa ga u poooslednjem trenutku spasih od samo s paljivanja : Modesty, mila jel ovo naslov, nije. Chirilica samo na koju mozhe da se igra da potroshimo kalorije - mozhe? Moja mala nema mane - super! Mislim sve je pocelo jos u stomaku... Tako da mogu da slavim any given day... Posle saznah da je i Jessica Lange rodjena istog dana... Blue, srcce, malo si kasnije usla usao u ovu predivnu druzinu... Da nEsam ne bih nikad nasla put do TJ... Kada su zavisne, leva strana, da prostis, ne moze da se podvuce pod 1... Gott sei Dank, u ovom slucaju to nije tako... Srecno vam svima bilo! Bejah ja tako jednom u predivnom vetrovitom gradu Chicagu Leto, lepota se lepi za kozu kao poljupci... Grad ima srce, sjajno, celicno, toplo i sareno srce... I uhvati mene tamo iznenada i bez najave neizdrz... Onako nepripremljena, medj onim betonskim valjcima od 40 kila i arapskim razbojnicima... Usput mahnem prodavcu chevyja u radnji sa desne strane posle mosta, koji me ceka, onako sa kravatom i u baby blue kosulji da mi se nasmesi... A onaj moj neizdrz... Tasna dobi ime Kelly i postade i ostade predmet ceznje... Princeza je do smrti nosila gotovo iskljucivo the Kelly... U jednom trenutku, ona frustrirano istresa kompletan sadrzaj svoje Kelly torbe na plato ispred sebe i pocinje da mu se zali da joj nikako ne ide u glavu kako je Grace, majka troje dece, uopste uspevala bilo sta da smesti u tu torbu... I sam majka troje dece... Dumas, resen da iznenadnu mogucnost iskoristi, izvuce parce papira i olovku i da joj ga u ruke... Lista cekanja za Birkin je dve godine... Koja je razlika izmedju Kelly i Birkin? To je razlika izmedju Grace u i Jane u. Koja je vasa tasna? Reci ti meni jel ima moje ime negde u gradu da može da se pročita? Ma zato što se ovaj moj, evo već dva dana, duri na mene. Da kao pričala sam naokolo kako on radi ovo voli ono, i neko to snimio i napiso, sve kako sam rekla. I da može da se pročita. I da to onda nije samo ono što sam za sandale. I da sam bila toliko glupa pa nisam ni imena sakrila. I da vraćam te sandale. Mi smo pošten svet. Pa se bojim, pravo da ti kažem. Znam gde i znam šta. Al nije bila namera. Fini je to svet. Samo nešto ne razumem. George Forman is ten years younger and the Heavyweight champion of the world. Promoter Don King wants to make a name for himself and offers both fighters five million dollars apiece to fight one another, and when they accept, King has only to come up with the money. A musical festival, featuring the America's top black performers, like James Brown and B. King, is also planned... Muhammad Ali: I'm young, I'm handsome, I'm fast, I'm pretty and can't possibly be beat. Muhammad Ali: It is befitting that I leave the game just like I came in, beating a big bad monster who knocks out everybody and no one can whup him. So when little Cassius Clay from Louisville, Kentucky, came up to stop Sonny Liston. The man who annihilated Floyd Patterson twice. HE WAS GONNA KILL ME! But he hit harder than George. His reach is longer than George's. He's a better boxer than George. And I'm better now than I was when you saw that 22-years old undeveloped kid running from Sonny Liston. I'm experienced now, professional. Jaws been broke, been knocked down a couple of times, I'm bad! I done something new for this fight. I done wrestled with an alligator. I have wrestled with an alligator. I done tussled with a whale. I done handcuffed lightning, thrown thunder in jail. Only last week I murdered a rock, injured a stone, hospitalised a brick! I'm so mean I make medicine sick! Don King: Bad dude! Muhammad Ali: Bad, fast! Last night I cut the light off in my bedroom, hit the switch and was in the bed before the room was dark. I know you will live forever, just keep on breathing a little longer, my hero.. A ptice su zvali Phoenix. I to ne u zamrzivac, jer nije pozeljno da spiritus ima kontakt sa elektricnim uredjajima, nego bas na led. Onda se u cinijici pomesa : 3 gr kuhinjske soli, 10 ml deterdzenta za sudove i 100 ml H2O. Tu se dobije rastvor koji jebe kevu. Uzme se jedan kivi i isece se tanak listic. Isti se prelije ranije dobijenim rastvorom i mesa se dok se ne dobije zelenkasta tecnost. Zagreje se vodu na 60 stepeni i u nju se spusti cinijica sa kivijem tretiranim rastvorom i drzi se 15 minuta. Onda se kroz filter kesicu, npr za kafu, zagrejani rastvor sipa u casu. Zatim se lagano dodaje rashladjeni spiritus i to kao ono kad se sipa pivo, a neces penu. Dakle, uz zid case. I sipa se kolicina jednaka postojecoj kolicini rastvora. U casi se dobije jasno razdvajanje dve tecnosti, a na granici razdvajanja tanak beli prsten. E taj prsten, to je DNK kivija. Pa u to ime.... Igramo svojevremeno moj drug i ja protiv dvojice poznanika igru asocijacije, sa zeljom da se zabavimo i ubijemo vreme dok cekamo neke rezultate. A zamisli neku licnost i sapne je Cu, pa C treba jednom recju da asocira Du na tu licnost. Ako D ne pogodi, onda A asocira Bu. I tako u krug. A u kokretnom slucaju moj drug Milan, kojeg ovom prilikom pozdravljam zamisli Hamingwaya, shapne Cu izvesni Maric , C razmisli dve sekunde.. Postavljac zadatka nije ni stigao posteno da se zbuni, a D izvesni Mirkovic , u delicu nanosekunde odgovori Hamingway. I tu padne opasta radost, give me five i te fore.. Milan u blizoj buducnosti napusti zemlju, a ja se jedva obuzdam, ostanem i mnogo godina kasnije se navuchem na blog, gde se pojavi Modesty Blaise i podseti me na ovaj divan dogadjaj. Hvala ti Modesty ; srccccccce smiri mi se vetar od tvoje price... Ovih dana pošalje pesme prijateljima. Njih dvoje vole da čitaju. Znala je da je umorna. Jer je i ona uspevala samo da priča. Da, vole da čitaju. Pita, je li pročitao. Čitala sam, tih dana, pesme mog prijatelja. Pesnika koji čeka da žena otvori koverat. Sjaj u oku dok je izgovarao Ona je ostavila. Mi je vratio reč. Nešto mi ne da da napišem slovo I, nešto mi zabranjuje da napišem slovo I. Stvori se na granici vida i mozga, gurnuvši u ambis leda čela ideje, suviše bliske samom vidu stvaranja. Okrene odraz što ne mogu da ugledam, odvuče mi pažnju nekud u nikad, i neda da napišem I. Već reč nastaje, formiram je, konstruišem, ližem pogledom konture vitkih slova, nanosim grafit, predajem ga hartiji ljubavlju bosonogog dečaka, prašnjavom drumu, nesrećnoj ljubavi, slankastoj suzi. Dolazim vrhom žute, proste, prstima srasle kratke olovke do onog F, ali nešo me grabi, priteže čvornovatim rukama za gušu. Vratne žile osećam, nabrekle, pulsiraju, leže i odskaču pod toplim nanosima kože. Osećam I da je tu negde, iza. Čeka na mene i čeka na moj dodir, čeka na moj dah, ali ne mogu da napišem to prokleto I, i stalno pišem, ali opet O, i opet O. I nastojim da ponovim operaciju, da vratimse gumicom unazad, ali ne mogu. Ne mogu da napišem to prokleto slovo I, a ispod crnog jezika olovke radja se samo, to meni ogavno, natrulo, bezlično O. I zato želim, želim da znam, želim da naučim napamet cvrkut goluba, beznačajnost što proleće, trk uz čestice vetra. Želim da ih naučim sve, da saznam sve njihove pokrete, ali osećam da nisam sam, da suviše zahtevam, da uskogrudost me slama. Daleki snegovi rodnih planina, ulica na tren, moja klupa u bol zabodena. Kapljice sećanja kao knjiga na vetru otvorena. I navre mi pregršt likova na oči, kapke, trepavice, obrve. Gore mi njihove slike pred očima. Ne dam jauku oduška, i vidim opet starca, večitog putnika na ostrvu. Ja stojim ruku zgrčenih, a on govori — stalno govori, odzvanja reč u glavi. Svaka jaka, kruta kao površina glečera. Budzašto prodade ostrige, budzašto, sinko! Vilenim, avetim, i osećam ponovo ono cerekanje u meni, jer ne mogu da napišem to prokleto I. Baki Here's The Sex Pistols!! A ako racunam i dva pre slave, koja sam proveo naoruzan CIFom i Domestosom a sve pod budnim okom nadzornog organa.. Da ne pominjem da od svecarske ljubaznosti imam maksiofacijalni grch u vidu blentavog osmeha, koji necu skinuti naredne tri nedelje : kad god mi procuri, ja ti siđem kod komšije ispod da gledamo u njegov plafon.. Meu samba Se tu és nosso é nosso o samba Se é nosso samba o samba é nosso Pra que prisőes dentro de ti? Sai meu samba Pois sei que tens claustrofobia É tua a noite, a noite e o dia Vá se espalhar pelo país Vai meu samba Sem fadiga, estafa ou stress Năo precisas de reza, quermesse Passaporte de padre ou juiz Já se abriu a janela do mundo E agora năo podes parar Tu tens que conquistar Tu tens que encantar E te fazer cantar a onda se promoliše još one tri glave iz kuhinje pa udarismo svi: Com teu lararara Com teu lararara Com teu lararara Com teu lararara Znam da ne volimo o tome, mi... Mislim, je l on jos uvek nosi JUMKO odela i to? Ama zemljaaaaaa crnica ljudiiiii, scenografija ko u jugoslovenskom konzulatu u Düsseldorfu do pre koju godinu... U inat ustaljenom idolopoklonstvu srzi i unutrasnjosti, najvazniji deo mojih poklona uvek bude ukrasni papir i masna... Lovely people, I don't want to jinx it, but it seems like it's coming... A kad smo kod YUMCO.. A ako Srbi u rasejanju ne kapiraju talijanchic-prvomajac, bice mi zadovoljstvo da objasnim da se radi o reklami za Prvi Maj Pirot, cijeg autora bih odlikovao. Dar Sećaš se da smo imali i kutiju? Došao je na reč. Jeste romantičnije, za priču, ali nije. I kada sam ga videla, to je samo tako nastavilo. Možete ga pitati kakav je osećaj biti sa nekim ko zna da vas je voleo oduvek. Ne verujem da će vam se odgovor dopasti. Opet zbog romantike, koja smeta ovoj priči. I ne znam kako da rešim o problem, sem da je tu i tamo pomenem. A ni to ne voli. Da, neće vam odgovoriti da uživa. I nisam sigurna da će biti iskren ako vam ne kaže da u priču nikada nije poverovao. Pročitala je moje mišljenje, kao, o tome nečemu što je nju interesovalo, pa je, kao, pročitala još jednom, i ja sam bio. Onda je pronašla prostor i dešavanje o kome sam pisao. I mogla, i sve ovo vreme, volela. Da, da: i mene i to što je iz moje priče otkrila. Znate da je dobra u ovom drugom, a mene... Ali, znate, to je, isto kao i ono prvo — njena. Lepa; topla; inspirativna; utočište; ponekad mera stvari koje je dala. Od kada uspevam da je gledam mimo svoje kože... Kutija koju sam mu poklonila kada smo se vratili sa prvog letovanja bila je od teget kartona. Tek su se pojavile te praktične-ambalaže-za-razne-namene, a plava je bila njegova. Napunio ju je istog dana. Nisam stigla ni da se zainteresujem šta je u nju stavio. Pred prvo veće spremanje opet mi je samo promakla kroz pogled. Premeštena na drugo mesto. Pa sam je zaboravila. I onda sam je se setila. Dovoljno dugo da se zapitam: šta u njoj ima. Kada je najzad pronađena, ispod starog kauča u kući njegovih roditelja, da, posle toliko godina, bilo je zanimljivo videti šta je nekada, šta mu je nekada bilo važno. I onda smo je otvorili. I kutija je bila prazna. Boja je ostala skoro ista. MENJAJ ritam na staro.. When the moon so long has been gazing down On the wayward ways of this wayward town. That her smile becomes a smirk, I go to work. Love for sale, Appetising young love for sale. Love that's fresh and still unspoiled, Love that's only slightly soiled, Love for sale. Who would like to sample my supply? Who's prepared to pay the price, For a trip to paradise? Love for sale Let the poets pipe of love in their childish way, I know every type of love Better far than they. If you want the thrill of love, I've been through the mill of love; Old love, new love Every love but true love Love for sale. Appetising young love for sale. If you want to buy my wares. Follow me and climb the stairs Love for sale. We were working to a widely spread line of observation posts whose task was to give warning if German forces began to move down through the Caucasus to seize the oilfields of the Middle East. This didn't happen, but what did come trickling down between the Black Sea and Caspian was a scattering of refugees from the Balkan countries keeping ahead of the German thrust into Russia. Some were in small family groups, some were alone. All had the simple aim of reaching what they hoped would be the safety of British-controlled territory. This was by no means a flood of refugees. It's a very long way from the Balkans to the Caucasus, and I think many failed to make it. Our radio truck stood close to a shallow stream that wound its way through low hills. The terrain was a mixture of sand, gravel and broken rock, offering little sustenance for any plant life. The nearest village was five miles away, where our small stream joined a larger tributary. Camouflage nets were spread over the truck, as much to offer a scrap of shade in the intense heat as to deceive any enemy aircraft - which in fact never appeared. Rations and water were delivered to us every four days from somewhere to our rear I never knew where and consisted mainly of bread, biscuits, tinned goats milk butter, jam, bully beef, and a tinned meat and veg stew called McConnochie's. I don't know what I'd think of McConnochie's today, but at that time we thought highly of it. The army didn't go in for luncheon, and we were having our midday dinner one day, sitting below the spread camouflage netting, when a small figure appeared wearing a thin sunbleached shirt that fell to just below her knees. On her head she carried a small bundle wrapped in a piece of blanket, and something hung on her chest from a cord looped about her neck. It was difficult to make out what this was, for she was still 20 yards away when she saw us and stopped short, looking at our group carefully as if assessing us. We called out to her in what we hoped was a reassuring way, and was certainly in a mixture of accents, for the detachment consisted of a Scot, a Geordie, a Cockney and me three radio operators and a driver mechanic. After a moment or two, the little girl looked up and down the stream, perhaps seeking a better spot, but then moved to a strip of shade thrown by the bluff and set her bundle on the ground. I was very curious about her because although her hair was black and she was deeply tanned, she didn't seem to be to be an Arab child. This was hard to define, but she was simply not quite like the many Arab children we had seen during our time in Persia and Iraq. I told Jock to heat another tin of McConnochie's, and as the four of us talked, I found we all had the same feeling - that this child might well be one of the long term refugees from the Balkan country who had lost whatever group or family she had been with. If this was so, the loss was surely not recent, for the little girl was very much in charge of herself, clearly used to being alone, wary but not afraid, and with no expectation of help from anybody. While we talked, she moved knee-deep into the stream, bending to wash her face and hands and splash the dust from her legs, contriving all the time to keep an eye on us without seeming to look at us directly. She spent several minutes in the stream, part of the time bent forward to comb her long hair with her fingers before tying it at the back of her neck with a scrap of cloth. When she came out she sat down in the patch of shade, unfastened the blanket bundle and took out something wrapped in thin cloth. She peeled the cloth away and began to eat whatever it was - chupatti we thought, but it was hard to tell with from where we sat. All our Middle East forces had picked up a handful of the Arab words: Jildi: hurry up; Kem: how much? Felousse: money; Stanna: wait; Asti: be careful; Mahleesh: never mind; Aywah: yes. There was a low flat rock on the edge of the stream, about the same distance from us as was the child, and I told Jock to put the mess tin and tea on it. This he did, then beckoned to her, pointed to the rock, walked back to join us, and sat down. The girl studied us thoughtfully for perhaps half a minute, then she put down her bundle and moved slowly to the rock. There she looked at the stew and the tea uncertainly for a moment or two before pointing to them, pointing to herself, and saying something in a foreign language that was clearly a question. The girl put her hands together in front of her chest, bowed her head briefly, then picked up the mess tin, sat on the rock and began to eat. Again I noticed the object that hung from the cord round her neck, but was still unable to make out what it was. She was a skinny little thing, and I thought she would wolf the food down, but she ate very slowly, seeming to focus on each mouthful, and when she had eaten most of the solids, she crumbled the biscuits into the gravy to soak up the last of it. She put down the mess tin and sat gazing at us, at our truck and at our camp two two-man bivouacs in that odd, very focused and appraising way. Her head turned quickly when the sound of our call sign came from the radio in the truck. Geordie climbed in to deal with it. He was back with us by the time the girl had finished drinking her tea. It was then that she stood up and did something that surprised us, taking the mess tin, spoon and mug to the stream to wash them up. Wet sand is great for washing-up, even with cold water; it absorbs all the grease. After about half an hour, during which we went about the usual routines without approaching her, she got to her feet and began to tie up her blanket bundle. It was standard practice in our detachment that we each carried a tin-opener, so we could spare one readily enough. I moved to the flat rock, knelt down, beckoned to the girl and waited, displaying the tins and opener with large gestures. After a few minutes she picked up her bundle and came to within ten paces of me, then said something that had the inflexion of a question. Indicating that she should watch, I very slowly demonstrated the use of the opener on the bottom of one of the empty tins, a performance attended by much merriment and comment from the detachment. The opener was of the old lever type, and as I worked it in exaggerated fashion, I kept glancing at the girl. She watched intently, and now she was closer I could see that the thing hanging from her neck like a pendant was a short piece of wood with a long nail bound tightly to it with thin wire, the nail projecting a good two inches from the makeshift haft. It was a weapon, a crude weapon - and I felt chilled as I wondered what might have brought home to her the need for some way of defending herself. When I had finished opening the tin I laid the opener down beside the other empty tin, made signs for her to copy what I had just done, and to further insubordinate applause from the detachment, I rejoined them. She moved to the rock, picked up opener and tin, and looked a question at us, to which we responded with much encouragement. She set the practice tin on the rock and tried to force the point of the opener into it as I had shown, but hadn't quite the strength in her wrist. After two attempts, she picked up a small rock and used it to hammer the butt of the opener, driving the point through. Slowly and carefully she levered the opener round the edge, then used the point to lift the lid, raising it on the hinge where the cut met. She held up the tin in one hand, the opener in the other, and looked at us solemnly. We broke into happy applause, clapping and calling out to her in our various accents. That was when she smiled, and to me it seemed you could've lit up a small village with that smile. I don't recall what we said to each other, but I believe the whole incident was the best thing to have happened to us for a long time. She put down the practice tin, touched the two unopened tins and the opener, and again asked a question. We called enthusiastic assent with assorted gestures. She untied her blanket, rearranged some of her worldly possessions in it, put the two tins and opener carefully away, and re-fastened the blanket. For a few moments she just stood looking at us, then she put hands together and spoke several short sentences, which we took to be words of thanks. We smiled, waved, wished her good luck, told her to take care, etc. To this day I can see in my mind's eye the smile she had given us and the sight of that upright little figure walking like a princess as she on those brave skinny legs... Peter O'Donnell on real Modesty Blaise isekoh malopre prst, skoro na pola, i sad tražeći nikadnemaflasterakadmitreba, pružih mu ustanausta pomoć.. Prvo moras naci nekoga ko voli iste stvari kao i ti. Ako na primjer ti volis nogomet onda i njoj se mora svidati to da ti volis nogomet i onda da donosi cips i pivo. Marko, 10 godina potpuno je u pravu Ti u svari ne odlucujes sam kad trebas stupit u brak. Bog to odlucuje odavno unaprijed i ti onda na kraju vidis sta ti se dogodilo. Jovana, 10 godina tu ima neceg KOJE SU PRAVE GODINE ZA BRAK? Najbolje godine su 23 jer onda poznajes svog muza najmanje 10 godina. Sandra, 10 godina Ne postoje najbolje godine za brak - moras stvarno biti dovoljno glup da bi se ozenio. Filip, 6 godina najverovatnije je imao lose iskustvo STA TVOJI RODITELJI IMAJU ZAJEDNICKO? Oboje ne zele imat vise djece. Sara, 8 godina hi hi hi - zbog cega to? Izlasci su tu da bi se zabavljali i ljudi bi trebali iskoristit priliku da se bolje upoznaju. Cak i decki imaju reci nesto zanimljivo ako ih dovoljno dugo slusas. Jasna, 8 godina Od koga li joj to? Kod prvog izlaska se pricaju interesantne lazi tako da su onda zainteresirani i za drugi izlazak. Milan, 8 godina STA BI TI RADIO KAD BI TVOJ PRVI IZLAZAK SKROZ LOSE PROSAO? Ja bih otisao kuci i pravio se da sam mrtav. Onda bih nazvao novine telefonom i rekao da mi naprave umrlicu. Darko, 9 godina to bih ponekad i ja najradije napravio KADA SE SMIJE NEKO POLJUBIT? Kada je bogat i ima puno para. Jelena, 7 godina pitam se da li je plava? Kada poljubis neku djevojku onda se moras s njome ozenit i da imat djecu sa njom. Tako ti je to! Dean, 8 godina da Deane, nazalost je tako DA LI JE BOLJE BITI OZENJEN ILI NE? Ja neznam sta je bolje ali ja nikad ne bih vodio ljubav sa mojom zenom. Ja ne zelim da ona postane debela. Mirko, 8 godina stvarno biser Za djevojcice je bolje da se ne udaju ali deckima treba neko ko ce im cistiti. Marija, 9 godina vec zna u cemu je fora.. I NARAVNO NAJBOLJE ZA KRAJ..... STA TREBA NAPRAVITI DA BI BRAK BIO USPJESAN? Muz treba uvek govoriti zeni da je lijepa pa cak i ako ona izgleda kao autobus! Stanko, 10 godina ovaj je apsolutni broj 1 p. A i bre slab sam na The Cure : Da ne pominjem pacenicku zaljubljenost u GA tjekom ranih devedesetih. Da sam Amer, imao bih zabranu prilaska. Kupovao je novine u trafici pored škole, blizu Parka. Prelazio ulicu i ulazio u kuću. U kojoj je živeo. Ona je radila u školskoj biblioteci Za ostale korisnike: svakog radnog dana od 09. Mogli su da se sretnu kada je odlazila sa posla, i onda bi joj popodne bilo ispunjeno pitanjima. Ili kada je dolazila na posao, i onda bi joj pogled kroz prozor obećavao mogućnost susreta. Do trenutka kada priča počinje prošla je većinu opštih mesta. Jednom se čak i ofarbala. Naravno da nije uspela. Sem dva-tri ona: Nova frizura, a?. Možda ne bi dobila priču da je tada odustala. Ne zato što je još mnogo toga za priču uradila. Zato što je u njoj ostala. On je svakoga dana — svakoga dana — svakoga dana prolazio istim stazama. Po kiši nije nosio kišobran, po snegu nije stavljao kapu. Po suncu nije nosio ništa. Pod oblacima, polunasmejanog obraza. Zaustavljajući se da pogleda. Iako je retko izlazio van termina, dešavalo se da to bude u vreme njenog ručka. On je voleo prvo drvo na ivici jezera a ona drugu klupu od spomenika. Park kod Muzeja bio je jedan od najvećih u tom delu grada. Trenutni Glumac Nacionalne proslavio se recitujući na jednom dobrotvornom koncertu pesmu-o-igri-sunca-u-krošnjama. Njih dvoje su voleli proleća. I to je početak. Ili ipak scena s kraja leta: skida maramu sa mantila i u pokušaju da je stavi na glavu, košava je odnosi do njegove trafike. Dovoljno da se pri sledećem susretu, par nedelja kasnije, nedaleko od ulaza u školu, pozdrave? Sledeća scena: oko Nove godine. Sjaj Snega i Noći u Parku. Bila je do klupe na pauzi, ali je morala da svrati i kada je krenula kući. Maramu je povezala ispod kape — kažu da se sada tako nosi — a ona zato što joj je bilo toplije, i zato što je mogla da nastavi da je drži na glavi. Ne, nije je prepoznao po tome. Nije je prepoznao, uopšte. Stajao je blizu svog drveta i pričao sa mladom damom. Mlađom, dosta mlađom od njega. Koja se u trenutku okrenula: Divno veče gospođa Vera, kako ste!? Žurim, znate, kasnim, slava... Knjige je vratio g. Pozove ga zena, on se trgne i kikiriki mu upadne u uvo. Pokusa da ga izvadi, ne ide, dodje i zena, kako god pokusavaju - samo ga guraju jos dublje. Na kraju krenu u hitnu pomoc. Na izlazu iz kuce sretnu cerku koja se bas vracala sa momkom iz grada. Svi sretni i veseli, momak se pozdravi i ode. Plavusa sva zadihana kuca na prozor. Kamiondzija ne reaguje i nastavlja voznju. Na sljedecem semaforu ista stvar. Kamiondzija opet ne reaguje i nastavlja voziti dalje. Treci semafor i plavusa ponovo kuca. Nakon tri mjeseca dodje struja pa i lift proradi. Javljam sesa dekartovog ovog. E drago je i meni da mogu da vam u svoje i u ime svoje familije da vam kažem da pratimo to sa MIlinom i mićom i to oko gospođa VERE i to. E ada mi kažete samo meni el su se uyneli profa i gospođa VERA? Molim vas al da nevidi fikser. Oće se ljuti aonda voli dugo da filoyofira. I što meni stalno umesto y iylayi slovo z.. I još nešto ko kaže da je smiljka u sloveniji srećna! Možda je snađena al srećna??? Nije tamo ko kod nas vidite svi nesnađeni ali srećni! U p m ako yznate šta oću da vam kažem Pa dobardan Budo. Nema vam jasnaz nekih par dana. Y ju I još me zamolila da joj nekoliko tih njenih priča stavim ovde. Nego Budo, to za Smiljku. Znam samo da sam ja mom Miši rekla : Idi ako misliš da se bolje snalaziš. Al ja mislim da jesu. A što gospodin Fikser da ne sazna? Pa on bi to razumeo. I poy ju dravite gospodju.
Stvari Koje NE Smijete Raditi: na Prvom Izlasku
Bar kad su klinci od 12, 13 u pitanju. Već reč nastaje, formiram je, konstruišem, ližem pogledom konture vitkih slova, nanosim grafit, predajem ga hartiji ljubavlju bosonogog dečaka, prašnjavom drumu, nesrećnoj ljubavi, slankastoj suzi. I slike izgledaju neverovatno: izbledeli stubovi, zidovi puni grafita ovo mesto je bilo omladinskih centar , gomile omiljenih knjiga i redovi ploča. Disney je u prvoj polovici osamdesetih bio na rubu stvaralačke krize. Da, da: i mene i to što je iz moje priče otkrila.
[Albanke za udaju 2018|Sajt za upoznavanje, ljubavni oglasi| Nesumnjivo Hrvati]
Post je objavljen 31.12.2018. u 05:02 sati.