Pregled posta

Not Gud

Za vremena koje sam proveo u Africi pitao sam se što smo to dobra donijeli ljudima dolje, a evo sada kada sam na drugom kraju svijeta pitanje je isto, a odgovor jednako tako ne mogu jednostavno naći. U jednu ruku možda i ima nekakve koristi od nas, no s druge strane sve ovo je samo smiješno i žalosno u isto vrijeme. Velike svote novca koje se vrte i koje se potroše na stvari koje donose profit tko zna kome, ljudi zbog kojih smo ovdje, mogli bi iskoristi na puno pametniji način.
Ne usuđujem se ni pokušati istraživati nešto dublje jer znam da bi razočarenje moglo biti samo još veće tako da promatram svijet oko sebe sa prizemne razine pokušavajući shvatiti kako ovi ljudi uopće opstaju i što sve rade da bi živjeli i bili sretni.
Teško je iz situacije u kojoj se nalazim spoznati nešto više jer nemam mogućost boraviti sa ovim ljudima u njihovom svakodnevnom okruženju, na ulici, po trgovinama, na kavi u gostima kod njih ili u sličnim prigodama. U razgovoru sa lokalnim zaposlenicima ne može se tako lako osjetiti sve ono što bi se vidjelo i osjetilo izvan ovih zidina i žice kojom sam okružen, jer mjesečna primanja makar i čistača ovdje unutar naših zidina su daleko iznad prosjeka ovog uličnog prodavača kruha recimo ili njegovog kupca na motociklu koji tko zna što radi.

Ne vjerujem niti da ovaj prodavača tepiha koji u samom središtu grada na svaki mogući nači pokušava prodati kvalitetne tepihe, može imati bolja mjesečna primanja.

Teško je procijeniti ove ljudi zatvoren iza žice al nedavno sam iskoristio mogućnost i napravio izlet od nekih 4-5 sati vožnje po okolici i u samom gradu pa ću vam pokušati opisati kako to izgleda. Imao sam prigodu napraviti par novih fotografija onih nastambi ukopanih u zemlju iz nekog od prošlih postova i ponovno sam ostao bez riječi. Ipak moram priznati da je ovih par kuća u malo modernijoj i kvalitetnijoj izvedbi

Što smo to dobra donijeli ovim ljudima od kada smo došli sa raznih krajeva svijeta da im pomognemo. Nije se puno toga promijenilo u njihovim životima jer se i dalje bore se sa životom i nekako uspijevaju da prežive ovdje gdje zaista nema osnovnih uvjeta za život. Grad nije blizu i jedini način da se ode dolje je višesatno pješačenje ili nešto manje sati vožnje motociklom, na kojemu čini mi se nikada ne bude manje od troje ljudi.
Jedna velika promjena u njihovim životima su strelišta koja su napravljena u njihovoj blizini koja im zasigurno ne smetaju iako zna biti doista bučno. Sa ovim strelištima ukazao se novi način zarade. Nakon što se po ovim pustim brdima ispucaju velike količine streljiva ovi ljudi marljivo pokupe sve čahure koje ostanu tu i zadovoljni su jer se mogu prodati za pristojan novac.
Došao sam do jednog takvog strelišta u jednom od četiri vozila i nakon što smo se zaustavili da malo odmorimo i zapalimo cigaretu u vrlo kratkom vremenu bili smo okruženi ljudima koji žive tu u blizini. Čim su nas vidjeli došli su sa svih strana na desetak metara od nas i nakon što su nas prvo osmotrili neko vrijeme prišli su do mene. Neobično ih je bilo vidjeti kako spretno voze motocikle po ovakvom terenu.

Pitali su na nekakvom engleskom hoćemo li pucati, a nakon što sam im reko da nećemo i nisu bili toliko razočarani a kasnije sam razumio i zašto.
Sljedeće pitanje, odnosno konstatacija, bilo je da ja nisam iz zemlje čijom su zastavom bila označena naša vozila. Znali su koja je to zemlja po zastavi i bilo im je drago da ja nisam odatle, a uskoro sam spoznao zašto je i to tako.
Razgovarali su sa mnom jer su vidjeli da moja odora nije kao kod ovih sa kojima sam došao i po prvi put su je vidjeli.
Ovi sa kojima sam ja došao su prepoznati kao oni koji jedini skupljaju svoje ispucale čahure iza sebe tako da ovim ljudima ne ostaje ništa. Svi ostali osim ovih ne kupe svoje čahure vjerujem i iz razloga što znaju da ovim ljudima vrijede puno više. Ne radi se tu o ekologiji i zaštiti okoliša, budite uvjereni da niti jedna čahura neće ostati nepronađena. Čak i nakon noćnih gađanja već do zore uz baklje ovi ljudi pokupe sve. Ovi sa kojima sam ja došao su "Not Gud" kažu mi iako ne znaju odakle ja dolazim, nikada čuli, neobično im je. Za ove moje kazu da su "Not Gud" i sa njima i ne komuniciraju a niti oni nisu sretni što su se ovi jadnici pojavili tu na svojoj zemlji.
Sa sobom nisam imao ništa osim par boca vode koje sam odmah podijelio na sveopće negodovanje mojih suputnika. Na moje pitanje zašto da ne dajem, odgovor je bio da ih ne naviknemo jer će nas onda poslje stalno zaustavljati i pitati da im damo nešto.
Volio bih vidjeti svoju facu kada su mi to objasnili da je takvo ponašanje jedino „razumno i opravdano“ Nastavio sam dijeliti cigarete što je ostatak moje ekipe natjeralo da se u ljutnji udalje od mene,- kao radi što hoćeš kada ne shvaćam o čemu mi govore.

Znam da oni mene nisu shvatili kada sam im objasnio da je bolje da nas zaustavljaju da im damo neki sendvič ili bilo što drugo nego da nas počnu zaustavljati RPG granatama negdje iza kakvog kamena, a ono što im damo ne znači nam ništa a njima bi to mogao biti jedini obrok taj dan. Čudni smo mi ljudi, zaista čudni.
Kap vode koja je prelila čašu mojim prijateljima bila je kada sam kleknuo i zavezao svezicu ovom dječaku koji je bos u nekakvim kožnim patikama hodao tko zna koliko već dugo sa odvezanom svezicom pola metra dužom nego bi trebala biti.

Bilo je vrijeme za poći dalje., što se može hajdemo dalje.


Post je objavljen 26.11.2018. u 20:46 sati.