Mrvim suhu travu među prstima. Tvrda je i tanka, vlaknasta poput krute paučine, poput klupka konca.
Hladnoća mi prodire kroz lovačke hlače, ali stopala su mi topla, ugrijana hodanjem i probijanjem kroz grmlje i trnjinu. U beskrajnom sivilu neba i smeđih nijansi vidim eksploziju boja, a pustoš neobrađenih polja preda mnom, skriva obilje života.
Hodam. Dišem.
Zrak je suh, bez mirisa. Pokleklo, neobrano polje kukuruza šušti. Mrvim komad hladne zemlje među prstima. Nakon početnog otpora, ona se sasipa u prah nošen hladnim vjetrom. Pomirišem svoje ruke, ali na njima nije ostao miris oranice.
Pratim prijatelja, metar u stranu i metar iza njega, to mi pruža dobar pogled, a opet sam izvan smjera njegove sačmarice. Njegov pas, živo srebro, obrađuje teren.
Hodam. Dišem. Doma sam.
Kasnije na kavi u lokalnoj birtiji, šutim i smješkam se. Što bi drugo žena trebala raditi među lovcima. Šale se na moj račun, pokušavaju me izbaciti iz takta.
- Žena lovac, pa to još svijet nije vidio! Kamo ovaj svijet ide…
- Lovica…
- Ne daj da te zovu lovica, to su mačke, ti si lovkinja.
- Zašto nemaš psa?
- Koju pušku imaš?.... Aaa to ti je za veslanje, s tim možeš samo zatuči nekog.
Procjenjuju me. Kao i bilo koga drugog, uopće nije važan spol, novak je novak. Novaka se zafrkava. Kako čovjek reagira na šalu mnogo govori o njemu. Progutati ću još mnoge šale prije nego što zaslužim njihovu ozbiljnost.
Lovkinja sam.
U mojem društvu su reakcije minimalne, mnogi to ni ne znaju, ili su zaboravili na tu informaciju, jer to nije nešto s čime se hvalim naokolo. Bar me otac učio da se o nekim stvarima ne priča na sva zvona. Ili kako bi to Lord Chesterfield rekao svojem sinu – Znanje je poput zlatnog sata, izvadi ga kad trebaš vidjeti koliko je sati, a ne zato da bi pokazivao da ga imaš. Reakcije na internetu su često negativne, vrve neznanjem glede uloge lovstva u gospodarskom smislu kao i glede kulture lovstva, i nepoznavanjem mene kao osobe, ali tko sam ja da mijenjam misli drugim ljudima. Samo znam da u mojim mislima ima mjesta čak i za lovca vegetarijanca, i da po meni to nije nužno oksimoron. Internetski poznanik koji me tada još nije poznavao, kad je čuo da sam lovkinja izlanuo je … ona bi ubijala Bambijevu mamu! On se šalio, a ja neću ubijati Bambijevu mamu. Bambijeve mame su zaštićene zakonom.
Međutim, negdje duboko, zakopano u srži stvari, u ovoj priči nema šale.
- Bit će rata. – kaže moj otac.
Rečenica s kojom sam odrasla i s kojom živim. Rečenica koju slušam redovito, poput refrena, vrti se i mijenja nijanse, ali bit je jasna. I ja mu vjerujem. Vjerujem spletu njegovog iskustva, znanja, prošlosti, vjerujem njegovim sjećanjima i njegovom praćenju svjetskih događanja. Pamtimo Vukovar, svi, to je svetinja, ali što ćemo s tim pamćenjem, ako nismo spremni za drugi.
- Bili smo s lovačkim puškama protiv organizirane i dobro opremljene vojske. – kaže moj otac.
Post je objavljen 20.11.2018. u 11:10 sati.