Marketing
Heroji su umorni, a zvijeri gladne
Svakodnevno prolazim mostom C. Krećem na posao oko 6.45 i nakon 8-10 sati rada vraćam se kući.
Prije nekoliko minuta čovjek je stajao na sredini mosta. Vidio sam kako se uspinje na ogradu. Stajao je ondje i ohrabrivao se za skok. Zastao sam i pripalio cigaretu. Čekao. Čovjek je oklijevao. A onda se bacio u nabujalu rijeku. Prošao sam. Nisam se ni osvrnuo.
Pretpostavljam da već sada smatrate hladnim indiferentnim gadom, no dajte da vam ispričam priču od početka, pa zatim presudite.
Ima tome šest godina. Baš kao i danas vraćao sam se kući nakon posla. Na sredini mosta nalazila se sredovječna žena. Ona se također popela na ogradu i skočila. Niti sekundu nisam dvojio. Skinuo sam jaknu i tenisice i skočio za njom. Uspio sam je spasiti. Nakon što je puštena iz bolnice, zahvalila mi je što sam je spasio.
- Imala sam zbilja težak period, no stvari kreću na bolje – rekla je.
- Dragi mi je čuti...
Za spašavanje njenog života dobio sam priznanje grada Z.. Gradonačelnik mi je osobno uručio simboličnu plaketu. U novinama je izašao članak.
Tri mjeseca kasnije, u vrijeme Božića zazvonio telefon. Javio sam se.
- Ipak je to napravila, vubila se – rekao je glas. - Uzela je štrika, ošla u voćnjak i obesila se.
Bila je to majka žene koju sam spasio.
Zateklo me to.
- E, jebiga – izustio sam.
- Isto kak i njen japica – rekla je starica. – Čak se i na istu jabuku obesila. Niš se tu ni moglo fčiniti. Loši su to geni, dragi dečec. L-o-š-i.
Tri godine kasnije, s mosta se bacila tinejđerica.
I nju sam spasio. Moj drugar, Pero u šaci, rekao mi je da sam intrinzično dobar mada se svojski trudim ostaviti dojam vrhunskog pokvarenjaka.
Onda je mala počela brijati.
- To je sudbina – rekla je – ja ti pripadam, ti pripadaš meni. Ništa se ne događa bez razloga. Ništa nije slučajno!
- Ne-ne, ja sam samo učinio ono što sam morao učiniti. Znaš, Pero u šaci veli da sam intrinzično dobar, a ako on to veli, tome mora da je tako. U ostalom, bila je to moja građanska dužnost.
- Bulšit, sudbina velim ti ja.
Ubrzo je postala pravi nesnosni hemeroid. Uhodila me, neprestano zivkala, ikrsavala na mjestima na kojima sam ju najmanje očekivao, u vrijeme kada sam je najmanje očekivao. Ludio sam. Počeo sam razmišljati kako da je se riješim, a kada kažem riješim, onda mislim stvarno riješim. Sreća u nesreći: tada je pokušala ubiti djevojku sa kojom sam se viđao i završila u ludari. Iskreno se nadam da će ondje ostati zauvijek.
Neki sporo uče. Pošle godine u rijeku se bacio neki tip. Rauber, pedeset godina. 'Ajmo još jednom, uzdahnuo sam i skočio. Doplivao sam do njega, a on me počeo potapati.
– 'Alo čovječe, smiri se, ja te pokušavam spasiti.
Neke ljude uhvati panika pri davljenju pa se grčevito hvataju za spasioca. Ali to nije bio slučaj. Frajer me je namjerno potapao.
- Ti ideš sa mnom – protisnuo je kroz zube.
Nokautirao sam ga odmjerenim udarcem.
Ti ideš sa mnom, bile su njegove posljednje riječi.
I to vam je kompletna štorija. Tko me još uvijek smatra hladnim i sebičnim gadom, njegova stvar.
Ljudi imaju slobodnu volju. Detrerministi pak vele da nemaju. Ne znam, teško je reći. Nakon ovog iskustva mislim da ljude treba pustiti da čine ono što su naumili učiniti tj. da čine ono što im sudbina nalaže. Ako žele da se ubiju – fajn, sve dok pritom ne ugrožavaju druge ljude. Ipak, katkad valja priskočiti u pomoć jer svi imamo trenutak slabosti, moment kada nas kao cunami preplavi val beznađa i nekad je dovoljna tek jedna topla riječ da nas vrati u utrku. No valja odabrati koga kada gdje i zašto spašavati. Znam, zvuči strašno proračunato, kao neka ekonomija dobročinstva, ali tako stvari stoje. U protivnom može vas može zadesiti velika nevolja.
Prolazim mostom C.
Simon and Garfunkel - Bridge Over Troubled Water
Post je objavljen 30.10.2018. u 10:31 sati.
