Loše sam volje. Ljepljivi nemir gnijezdi mi se u trbuhu. Predosjećaj, slutnja.
Dopuštam si misli za koje nisam sigurna da me vode kamo želim ići.
Moj um je kolodvor, moje misli putnici. Svih boja, mirisa i okusa. Redovni, povremeni i slučajni, užurbano iskaču s vlaka samo da bi promijenili vagon ili poput beskućnika žive na peronu. Kurve i opatice, radnici i jebivjetri, diktatori, kanibali, nimfomanke, umjetnici, pisci, luđaci i sveci, moji putnici, moje misli. Sve to sam ja i ništa od toga nisam.
Sjedim na klupi pod krovom, na kolodvoru moga uma i promatram tračnice. Koji putnik će danas svratiti?
Vidim ju, silazi iz vlaka lepršavog koraka. Stoji zamišljeno na peronu dok joj jesenski vjetar mrsi kosu. Udana je, majka je, sve u svemu zadovoljna svojim životom, i ujedno sve u svemu krajnje nezadovoljna svojim životom. Ta kontradiktornost njene srži ju malo brine, nije sigurna kako je to moguće, u pogledu kojeg dijela se zavarava? Zar je uopće važno.
Ona je žena u potrazi za ljubavnikom. Ne mužem, ljubavlju ili srećom. To sve već ima. Ona traži avanturu, neobaveznu i kratkotrajnu. Zašto ako ne želi mijenjati muža, ako ne želi mijenjati svoj položaj udane žene, ako ne traži sreću i ljubav? Dapače, nizašto na svijetu ne bi htjela povrijediti svoje najmilije. Unatoč tome, zabavlja se tom idejom, idejom ljubavnika. Eto tako, jer joj je došlo, jer ima plodne dane i poželjela je nešto novo, jer želi biti iskrena. Makar sama pred sobom, ako to već ne može pred nikim drugim, jer iskrenosti vrijeđa, povređuje i ruši. Iskrenost nije na cijeni, ambalaža zato vrijedi kao suho zlato.
Promatra prolaznike, i stare i mlade, ćelave, debele, hrome, visoke i niske, mišićave, nezgrapne, crne i plave, i svi joj se sviđaju. Sa svakim se može zamisliti u krevetu, jer tijelo je ionako samo kamuflaža za onu iskru u oku koju poželiš konzumirati, u kojoj se poželiš utopiti.
Razmišlja kako se to uopće radi? Kako nađeš ljubavnika? Taj krivi, naopaki redoslijed ne da joj mira. U romanima se ljubavnik pojavi, sam od sebe i protiv volje junakinje zakrpa rupu u njenom životu. Junakinje romana ne odlučuju o tome, sretnu nekog, iskre se zapale i već su zapetljali radnju, a čitatelj užurbano okreće stranice. Što ako ljubavnik nije na vidiku, nema iskri, nema tog ključnog elementa da bi se zakomplicirali odnosi? Nema zapleta.
Samo vrludave misli, potisnute želje i jesenski vjetar u kosi.
Kratki polu osmjeh otme joj se s usana, i ona opet ulazi u vlak. Napušta kolodvor mog uma. Hoće li sutra opet svratiti?
Budimo iskreni, ona je već odavno redovan gost.
Post je objavljen 26.10.2018. u 13:33 sati.