Marketing
Loš sin
Meat Fest - Owen Gibbons
Vratio sam se kući iz zatvora.
Mater je sjedila za stolom u kuhinji i gledala u prazno.
Pozdravio sam je.
Nije odzdravila.
- Što je – upitao sam.
Šutjela je.
- Dobro došao kući - napokon je rekla.
Natočio sam si rakiju i iskapio je.
- Još bolje te naš'o - odvratio sam sa zadrškom.
Sjeo sam za stol.
- Šta ima?
- Ništa.
- Kako ništa, mora da ima nešto. Mnogo je vremena prošlo.
- Nema.
Tajac. Tišina potraja neko vrijeme.
Mater se pridigne sa stolca.
- Pođi sa mnom, 'oću da ti pokažem nešto...
Ustao sam. Pošao za njom. Spustili smo se u podrum. Ne sjećam se kada sam zadnji put bio dolje. Moj se život uglavnom odvijao van kuće, na dvorištu, na ulici. Otključala je vrata i upalila svjetlo.
Nisam čovjek kojeg je moguće iznenaditi, ali ovaj put ostao sam zatečen. Svuda unaokolo bili su njeni uratci, neka vrst odvratnih nakaznih hiper-realističnih skulptura: tijela oskvrnuta sadističkim nasiljem, probijena mjedenim i kromiranim šipkama, zasječena bakrenim pločama... tijela koja kao da su, nakon prvotnog otpora i šoka prihvatila uljeza, agresivni invazioni metal i prijateljski se srasla s njim, saživjela se s njim, kao što se meso i sluzokoža saživi sa čeličnim protezama, zubnim i silikonskim implantima...
Čekao sam objašnjenje.
Majka je prišla jednoj skulpturi.
Svaki put kada napraviš neko sranje ja napravim ovo, rekla je.
Počela je nabrajati:
ovo je kada si u alkoholnoj izmaglici isprebijao susjeda Joška, kontuzije su bile strašne! Jadnik je tri tjedna ostao u bolnici
ovo je kada su te uhvatili zbog krijumčarenja ljudi
ovo je kada si slupao auto i kad je u nesreći pognula Klara
ovo je kada si se prvi put potukao s ocem i zario mu nož u nogu
ovo kada si se vratio propucan
ovo zbog razbojstva i prepada
ovo zbog krađe skupocjenih vozila
Nabrajala je u nedogled, kao da čita dosje ili presudu.
Napokon je završila.
- Pa, dobro, ipak neke koristi od mene, zar ne? Čini se da živimo u stanovitoj vrsti umjetničke simbioze - rekao sam ironično. – Ja sam tvoj mali cvijet zla, tvoja degenerirana muza, tvoj cjeloživotni horror, tvoja noćna mora...
Pogledala me prijekorno.
- Znaš stara, trebali bi naći načina da izvučemo koju kintu iz ovog, to je dobra priča, problematični i zapravo autodestruktivni sin te majka koja na svojim krhkim leđima nosi križ njegove krivnje, jer netko mora nositi križ, to zahtijeva svemir po svim točkama Zakona o Ravnoteži. Jasno vidim zamračen izložbeni prostor, tvoje jezive skulpture pod snopovima svjetla što se naizmjence pale; u pozadini bruji svemirski akord ispresijecan povremenim krikovima u noći, urlicima iz ludnice, jecanjem, plačem, cviležom, dahtanjem, škrgutom zubi, bijesnim psovkama... Što veliš majko? A majčice?
Odmahnula je rukom i krenula stubama natrag gore.
Vladimir Cosma - Valse D'Augustine
Post je objavljen 16.06.2018. u 11:52 sati.
