http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=27768
"U svojstvu predgrupe nastupilo je Čudnoređe. Nakon što je godinama ime gradio svirajući u svakoj prostoriji i prolazu u gradu i okolici, Bašić u zadnje vrijeme nešto manje koncertira, a više snima, pa je tako u posljednje dvije godine izbacio dva albuma, a šuška se da će ubrzo i treći. S tog smo nadolazećeg čuli stvar ili dvije, s prvog antologijske "Rančić na speedu", "Hvala od srca", "Stevo Čokrlić" i "Ti si u banani", a s drugog sve osim "Karakter stalan", koju nakon što završim pisanje ovog reporta šaljem Međunarodnoj biciklističkoj uniji kao prijedlog za himnu. Svirka je počela dosta rano, tek koju minutu iza 9, pa me nije iznenadila praznjikavost kluba pri dolasku. Pred pozornicom šačica ljudi što s osobljem benda njeguje prijateljske odnose u relativno plesno-pjevnom štimungu, ostatak naroda u malo staloženijem raspoloženju, ali poprilično fokusiran (bez žamora) na sve ono što im je ovaj tragikomični trio imao za prezentirati. Same su poruke ostale ponešto u sjeni zbog po mom ukusu nedovoljno glasnog vokala u odnosu na ostatak instrumentarija, ali ništa neoprostivo. Na povratku kući nakon giga razmišljao sam o tome kako je Čudnoređe došlo do statusa benda kojeg svi poznaju, ali će ga rijetki opsesivno preslušavati i navesti kao jednog od najdražih, pa mu samim time i ne uspije baš napuniti klub. Nekakav konkretan točan odgovor na to pitanje (kao i u slučaju milijarde drugih kvalitetnih izvođača slične sudbine) nije lako dati, ali držim da je logično pretpostaviti kako je njihova žanrovska šarolikost dvosjekli mač. Istovremeno i ono po čemu se ističu i ono što ih "ograničava". I ovaj je koncert bio savršen primjer takvog stanja stvari - jedna pjesma reggae, jedna pop, jedna punk rock, jedna prog, jedna disco, jedna cajka, jedna ska. Ima bendova koji se vole pohvaliti time kako im je upravo eklektičnost pridonijela proboju, ali rijetko koji od njih je zaista do te mjere istinski zabrazdio u tu priču s vječitim poigravanjem i istraživanjem kao Čudnoređe, da se ne lažemo. A ljudi su ipak, htjeli oni to priznati ili ne, u velikoj većini slučajeva uže žanrovski determinirani kad biraju koju će si muziku prebaciti na mobitel da slušaju u tramvaju. I lako je zamisliti scenarij u kojem će onda ovakav bend tu izvući deblji kraj. Jebiga. Kao "utjeha" (za slučaj da je potrebna, iako daleko od toga da je situacija bogzna kako deprimirajuća) ostaje činjenica da je jedan od većih uspjeha kada unatoč stalnom izbjegavanju predvidljivosti i dalje uspiješ kreirati vrlo karakterističan i prepoznatljiv stil što ga se da nanjušiti na kilometar. Na tome iskrene čestitke i zahvale. Desetak pjesama u možda četrdesetak minuta su nam odsvirali, i odradili su to kako spada. Basist Mičo je bio nešto inspiriraniji i razgibaniji nego što je to bio slučaj u zadnje vrijeme, primijećen je čak i jedan okraći bass solo, za što se ne sjećam da je prije bio slučaj. Inače je to bez premca najbolji instrumentalist u bendu a i šire, čovjek koji je dosegao onu razinu kad sve što sviraš zvuči jebeno. Bubnjar, poznat kao Goldi, je prije svega specifičan po tome što ga nikada još za vrijeme svirke nisam vidio da je ni trunku promijenio fokusirano-hipnotizirano-omamljeno-napušeni izraz lica. Ma kakve god okolnosti bile, on iz svog filma ne ispada, i baš ga briga. Dakako, ni njegove sviračke sposobnosti nisu upitne, samo ih demonstrira na malo ziheraškiji način."
(Ujak Stanley)
Post je objavljen 25.03.2018. u 09:54 sati.