U posljednje se vrijeme mnogo afirmativno priča o Međimurju. Pri tome se, naravno, ne propušta spomenuti kako je moj grad lijep, uredan, čist i ugodan za življenje. Nije da nije, kako se kaže, no ima i on svoju 'drugu stranu medalje'. Ne bih bio Semper contra da nešto ne progovorim i o toj strani. Nisu to neke velike zamjerke; često kažem kako je u gradu lijepo iako mu nalazim tisuću nedostataka, no odmah dodajem: ali mnogi gradovi ih imaju milion.
A što je najžalosnije ta 'druga strana medalje' su 'male ružne stvari' koje bi se uz samo malo dobre volje, bez mnogo novca, mogle riješiti. Ali njih treba 'vidjeti' i po mogućnosti početi rješavati dok su u začetku.
No dosta je bilo 'mudrovanja', idemo na stvar.
Započnimo klupama. Njih ste već imali prilike upoznati u jednom od mojih postova. I one imaju 'drugu stranu medalje'.
Na prvi pogled ovim klupama ništa ne nedostaje. Ništa osim redovite zaštite od atmosferilija premazima boje ili laka. Ne radi li se to redovito, a nije to skupo, na kraju će rezultat biti ovakav…
…i ova je klupa nekad bila 'na ponos gradu' a danas je ruglo. I to nikoga ne smeta.
Ovako izgleda klupa ako se drveni dijelovi redovito ne održavaju. Sjećam se kad sam bio mići kako su radnici dolaskom zime odvozili klupe u spremište, tamo ih 'dotjerali' da bi ih dolaskom proljeća vratili obnovljene u park. Sad klupe godinama stoje na suncu, kiši, snijegu, ledu.
A ako pak neka od dasaka toliko propadne da je treba zamijeniti, onda naši 'restauratori' postave novu daski koja je za pola debljine viša od postojećih i sad ti sjedi udobno na takvoj klupi.
Mogao bih navesti još sijaset primjera na temu 'klupa', no za ilustraciju je i to dovoljno.
Sad o starom gradu Zrinski, ponosu grada.
Moji vjerni štioci će se sjetiti da sam o slučaju 'kaverne' na zidinama starog grada već nešto 'drvio'. Ovo je najnovija snimka koja evidentno pokazuje da se po tom pitanju nije učinilo ništa, što bi se reklo: ni prstom nije maklo.
U međuvremenu se 'majka priroda' potrudila da 'zasadi' drvo na samom bedemu. Gradski oci vjerojatno čekaju da drvo ojača i bude spremno za rušenje kako bi se siromašnim građanima osiguralo ogrjevno drvo.
Ne moram gledati samo u nebesa, naći će se ponešto ako svoj pogled usmjerim prema zemlji.
Otkako smo izašli iz 'mračnih vremena' zavladala je manija fešti čije je glavno obilježje – ogroman šator (ima njih i drugim povodom, no „nećemo politiku u moju butigu“). I dođe tako neka fešta - ima ih kao gljiva poslije kiše - dođu ljudi, kamioni, dijelovi ogromnih šatora i krene postavljanje. Fešta prođe, a na pločama trga ostaju rupe od klinova za učvršćenje. I nikog nije brige što tih rupa ima sve više.
Dizajneri pješačkih prolaza imaju svoju logiku, korisnici svoju. I koliko se god oni prvi trudili natjerati 'dizajnerske amatere' da idu njihovom stazama oni ih neće slušati. Umjesto da ih poslušaju i te 'staze slonova' urede i privedu svrsi, ostavljaju ih takve neuređene. Za kišnih dana mogu se koristiti samo u gumenim čizmama.
Na kraju dokaz nečije gluposti. Veliki je dio površina u centru popločan granitnim pločama. Lijepo to izgleda. No ova slika pokazuje da one nisu prikladne za dio nogostupa preko kojeg svakodnevno prelaze automobili s obližnjeg parkirališta. Slika je snimljena prije par mjeseci, danas taj dio izgleda mnogo gore. Taj je dio trebalo asfaltirati, a podlogu napraviti da izdrži teret vozila.
No da bi se to (a i ostalo opisano) napravilo treba misliti i vidjeti. To je mnogim ljudima najteža aktivnost.
