Kaže mi muž neki dan:
- Ovdje su neke žlice koje nisu naše.
- Znam, to su žlice moje mame. – odgovaram ne dižući pogled sa stranica knjige. Dijete spava, to je mojih pet minuta.
- Vrati joj te žlice, ne volim jesti s njima. – čudno, čini se da u svakom bešteku postoji i ona neka žlica koju ne volimo, zbog oblika, ili navike.
- To su žlice koje nikada neće biti vraćene. – odgovaram, podižem pogled i pričam mu priču.
Riječ je o dvije žlice, jedna je iz servisa moje mame, druga iz servisa moje bake, ali obje sam uzela iz ladice moje majke. Netko čuva fotografije svojih dragih, ja čuvam žlice.
Svoju baku s mamine strane, dok je još bila pokretna i zdrave pameti, pitala sam da mi da mlinac za kavu. Rekla mi je da ga uzmem nakon njene smrti. Nisam čekala taj trenutak. Uzela sam ga isti dan. Svojeg oca nisam čak ni pitala kad sam mu iz radne sobe uzela stare glinene vrčeve, koje je pak on donio još iz kuće svojih pradjedova.
Ljudi žive dokle god ih se netko sjeća. U mojem umu nema sjećanja na izgled mojih pradjedova, nisam ih nikada upoznala, a stare crno bijele fotografije su mutne i pune kontrasta. Međutim, jedan pogled spušten na te vrčeve, i ja ih se sjećam. Sjećam se njihove osobnosti, njihovih radosti i boli, njihove svakodnevnice, oni oživljavaju u meni poput suhe mahovine poprskane vodom.
Čuvam i tanjure.
Jedan stari, sivi, debelih rubova od teške gline. To su moji pradjedovi sa tatine strane.
Jedan lagani, porculanski, sa zlatnim viticama izvezenim preko bijelog ruba i modre sredine. To su praroditelji s majčine strane.
Jedan iz Češke, suvenir s putovanja mojih roditelja, oslikan s bezbroj različitih lica, brkatih, mladih, sa šeširima ili bez. Njega sam čak uspješno razbila u nekom trenutku, ali muž mi ga je opet slijepio. To je komplicirani odnos mojih roditelja.
Jedna tanjur-zdjelica, poklon Filipovog oca s nekog putovanja, oslikana širokim potezima kista, plavom, žutom i crvenom bojom. To je priča koju će čitati moja kćer, jer meni ne znači ništa.
I onda je tu još jedan tanjur. Tanjur iz servisa moje sestre. Boje bijele kave, sa šumom blijedo rozih cvjetića uz rub.
Pitam se da li će moja kćer jednoga dana toj zbirci dodati moj tanjur. Svjetlozeleni, iz Ikee, jednostavan i funkcionalan. Iako mi se čini da taj ne odražava moju osobnost, bar ne potpuno. Možda s vremenom pronađem neki koji će uvjerljivije pričati moju priču.
Žlice, tanjuri, uspomene. Uspomene na nešto što se dogodilo, ali i na ono što se još nije dogodilo, nešto čega još nema, ali će doći. Doći će sumrak mojih dana, i te žlice i tanjuri biti će moji Madeleine kolačići. Ruke koje su ih dodirivale, koristile, prale, obroci koje su nosili, sve su to priče koje se preda mnom oblikuju i rastu, koje čitam otvorena duha. Te ruke, ti ljudi žive u meni, u mojoj krvi. Živa povijest, kojoj će još mnogi biti pridodani.
Bojim se da ću živjeti dugo, puno duže nego što bih htjela. Baš zato jer ne bih htjela, baš zato jer je za mene smrt poput zvona koje označava kraj nastave. Ili kako je to jedan stari egipatski pjesnik rekao, smrt će biti poput lahora na licu kad izađeš iz kuće nakon duge bolesti.
Post je objavljen 20.03.2018. u 09:55 sati.