Na našim je otocima još i danas razvijeno ovčarstvo, jer su otočni sirevi i mlada janjetina uvijek na cijeni.
Na otok Brač je kasnih 60-ih stigla voda iz Cetine i to je umnogome olakšalo život otočana.
Nekada je jedini izvor životvorne tekućine bila kišnica (ili bar uglavnom) iz gustirna ili lokava na kojima su se napajale ovce. Iz tih vremena potječe vitalac, specijalitet od janjećih iznutrica složenih na malom ražnju i povezanih plućnom maramicom, te na kraju crijevima.
Kako je voda bila dragocijenost teško dostupna na pašnjacima po vrhu otoka, a mladi janjci su se hranili isključivo majčinim mlijekom, pastiri su zaključili da sadržaj crijeva i nije neka prljavština; ionako će sve ogorjeti za vrijeme cvrljenja na ražnju.
U novije vrijeme domaćice crijeva razrežu i operu, ali poneki zaljubljenik u tradiciju prezire ovu inovaciju.
Takav jedan je pripremio svečani ručak u prirodi za nas i goste iz unutrašnjosti Hrvatske. Znali smo što nas čeka ali smo cijenili originalni recept i "što jedu drugi ljudi neće ni nama naškodit", a gosti neće znati cijeli postupak. Janje na ražnju i vitalac kao predjelo mirisat će po travama škrte zemlje koju su ovce pasle a za sporni detalj "ko očima ne vidi dušom ne pati".
Sve je prošlo u najboljem redu, čak je i djevojčica, koja je plakala za jednim danom propuštanja plaže bila vesela.
Ali "vrag ne spava", naš ugostitelj je smatrao da eto, kad "smo svi naši" goste može uvest u tajnu posebne pripreme specijaliteta...O, draga, o široka duša dalmatinska!
Gospđa iz grada na sjeveru nije bučno reagirala, boju na licu doduše nije mogla sakriti, a mene živi sram pojede što smo gostima dali da "jedu g....".
Post je objavljen 23.02.2018. u 15:52 sati.