Omara potiče popodnevno dremuckanje na mekanoj počivaljki u hladovini pod grana-tom šljivom. Tada podsvijest izvlači stari album iz arhive sjećanja i osvježuje davno pohra-njene sličice,
U našem kućnom dvorištu smo na zelenoj niskoj, zemlji priljubljenoj travi. Gledam na-suprot mi stojeću majku. Oniska, nekrupna, stajala je opušteno u malo razmaknutim kućnim vrtnim cipelama. Dobacivali smo si krpenu lopticu, koja mi je upravo ispala iz ruku i sagnuo sam se da ju podignem.
Gledala me je mirna strpljiva. Bijela njena prečaga bila malo zgužvana. Lice joj nas-miješeno, gledajući me s osjetilnom toplinom bez riječi, očekujući da podignem i odbacim lopticu.
Njen smiješak bijaše prodoran obuzimajući milinom cijelo moje biće. Milinom majčin-ske topline.
«Mama, draga moja mama, volim Te!» izustio sam spontano, nesvjesno, a u sebi po-navljao bezglasno: volim Te, volim, mama moja draga.
Smiješila se nijemom toplinom. Znala je da se rastajemo, a i ja sam to znao da nam je budućnost neizvjesna.
Loptanje podsvijest nudi kao materijaliziranu sliku našeg oproštajnog pozdravljanja. Loptica, ta otrcana, skrpana krpenjača, kao zgužvan skup banalnih, prečesto korištenih riječi. Na svakodnevnom gazištu surovim cipelama, eto, pomalja se ponik mlade trave, kao navješ-tajna slutnja obnovljene nade.
S oklijevanjem i sporim podizanjem loptice, naše se opraštanje odgađa i produžuje.
U majčinom biću, njenom držanju, smiješku i pogledu i pogledu razumjevanja posto-jećeg stanja, neumitnosti istine s možda malo nade, neobjašnjive nade, a ipak utješne.
Duga do trave crna suknja, bezbojna bluza sa dugim rukavima, ruke uz tijelo spušte-ne, srebrnastosniježna kosa mekano k vratu prilegnuta, - Gledam taj lik i osjećam, kao strp-ljivo očekujuću milinu u predvečernom nebeskom smiraju dana, još sa posljednim zrakama sunca s leđa obasjavajućima bjelinu kose -.
Pogled nježan sudbinski, istodobno pun nade, rezignacije pa i ohrabrenja, kao nijemi poziv: 'što ima biti, neka bude! Sine moj, uvijek moj!'
'Baci!'
Oklijevam. Produžujem oklijevanje ljubeći i grleći milinu bliskosti... Neutješna je nep-romjenljiva bespomoćnost – kad se iz vlastite kože, ne može –.
Odbacujem lopticu, a moje mame više nije bilo. Niti našeg dvorišta, niti susreta.
Probudio sam se još živo snatreći moju stvarnost-nestvarnost i davnašnju majčinsku toplinu. Izredao sam sve emocije jada, duševne boli i i tjeskobe.
Prošlo je tridesetak godina što majke nema, a više puta toliko je trebalo ljubavi da probije oklop moje lažne ravnodušnosti.
'Majko moja, draga mama možeš li mi oprostiti? Ti si samo šutjela i voljela, a ja nisam pokazivao, ali sam Te volio i volim Te!'
Bilo je to sve, što je na nekoliko trenutaka, nakon mnogo, mnogo godina, podsvijest uspjela izvući iz arhive sjećanja, te uz podsvjesni vapaj za malo ugode i radosti, darovati sta-račkoj osami.....
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Šaptaji života'
Post je objavljen 18.02.2018. u 14:23 sati.