"Orphan of Asia" ("Siroče Azije") Zhuoliu Wu je čudno moderna knjiga iz 1945.
Ovo je moje drugo čitanje tog teksta, i pokazalo se da nakon točno 8 godina, još
uvijek imam dosta toga za naučiti iz nje.
Nakon 2009. proveo sam bitno drugačijih 5 godina na Tajvanu nego prethodnih im 5,
i upoznao ga iz drugačijeg kuta. Danas, 3 godine nakon povratka u Evropu, polako
počinjem shvaćati svoje iskustvo Tajvana u drugačijem svjetlu.
Knjiga je pisana na japanskom jeziku, u vrijeme kad je Japan prestajao
biti nebeski vladar Azije, i neki drugi više zemaljski vladari su se prihvatili
tog dijela Azije. Tajvan je upravo prestao biti Japan i uskoro će postati mjesto
za kineske gubitnike: nacionalistički Kuomintang iz Kine.
Ali u vrijeme pisanja ove knjige to je još bio Japanski otok, gdje su vladari učili
svoje podanike da budu ljudi, tj. Japanci. Taiming, dječak iz planinskog sela, ne
zna ništa o tome - kao što je još uvijek slučaj s tolikim tajvanskim dječacima danas,
čak i ako su u dobi od preko 50 godina. Kao dijete počinje svoje klasično kinesko
obrazovanje s majstorom u planinama, ovisniku o opijumu, koji živi u virtualnom
klasičnom kineskom svijetu na osami. Dječaci se igraju u njegovoj školi, ali i upijaju
klasično učenje kopiranjem, kako je to uobičajeno u kineskom svijetu i kulturi
koja je anakronizam, gotovo atavizam, koji je do danas preživio samo zbog čisto
životinjske sile.
Ništa manje od takve vis vitalis ne bi moglo objasniti kako takva nepristupačna
kultura, koja praktički sprečava širenje znanja u stanovništvu (jeste li ikada probali naučiti
kineski? 15 godina napornog rada samo kako bi naučili čitati i pisati ?!). Znali su Kinezi
odavno da davanje znanja svima samo donosi probleme u vladanju. Mnogo je
lakše upravljati glupom, neinformiranom masom ljudi, nego dobro obrazovanim
narodom. Zbog toga je to carstvo bilo jedno od posljednjih koje je palo na smetlište
povijesti. A i nakon pada je sletilo na slično razmišljanje, što je donijelo današnju
karikaturu (lošeg ukusa) bilo kakve slobodnoumne misli.
Taiming je zapravo uspio koliko se dalo u danim uvjetima: odlazi u Japan studirati, ali
zbog svog niskog (= Tajvanskog) porijekla, ne dobiva odgovarajuću poziciju u Japanskom
društvu nego vegetira kao učitelj.
Kada se preseli u Kinu, biva dvostruko odbačen, kao japanski subjekt, ali još više kao Tajvanac.
Da bi uopće mogao raditi u Kini, mora sakriti otkuda potječe i pretvarati se da je iz neke obalne
provincije.
Činjenica da je japanski subjekt u vrijeme Drugog svjetskog rata komplicira stvari i mora
pobjeći natrag na Tajvan. Nije postigao uspjeh iako nije bilo mnogo ljudi njegove klase, sa
sveučilišnom diplomom iz Japana. Ali kao Tajvanac nije imao šanse, a njegov nedostatak
žara da žrtvuje svoj život na oltaru Imperija nije bio od pomoći. Bio je uzet u japansku vojsku
i otišao u borbu na kopnu, ali je ono što je vidio tamo, iz ruku vlastitih suboraca, bilo je toliko
odvratno da je doslovce poludio, i bio je vraćen na Tajvan kao nesposoban za službu.
Nakon povratka kući oporavio se, ali s novom distancom od svega što se događa
oko njega. Introspekcija ga je polako i bolno dovela do prihvaćanja toga da bude ono što
stvarno jest.
Ali to nije zaustavljalo tijek povijesti, a Tajvan je bio na njenim nemirnim vodama kao
orahova ljuska. Kad njegova obitelj pati, Taiming osjeća kako je on sam bio odgovoran za to -
kao najbolje obrazovana osoba iz sela i porodice, dužan je bio učiniti više kako bi ih zaštitio.
Tipično konfucijanski stav. U svojem introspektivnom stilu preuzima krivnju na sebe i
ludi, ovaj put totalno.
U prvom čitanju više sam vidio njegovu zbunjenu osobu nego upornost s kojom je pokušao
podnijeti prejake struje povijesti oko sebe.
Tajvan tek sada, s novom, globaliziranom generacijom ljudi, pokušava definirati novi identitet.
Neće to biti ništa slično onome što bi mogli zamisliti ili odobriti njihovi preci do kojih toliko drže,
ali upravo to je način na koji se ideje iz prošlosti pretapaju u stvarnost budućnosti.
Do sada sam vidio jedno (ponovno) rođenje nacije. Ali Hrvatska ima tisućljetnu povijest, a
i pred-povijest (iako je ona obično izmiješana s mnogo mitologije) kao dobro definirano
slavensko pleme. Dakle, u ne predobrim vremenima kronizma, primitivnog ultra-katolicizma i
općeg propadanja vrijednosti kojima smo svjedoci, uvijek nam ostaje da "mi sami to sebi
radimo, pa smo vjerojatno to i zaslužili". "Tajvanci" nikada nisu bili pleme, i definitivno
nikada nisu bili definirani narod, niti su vladali sobom. Danas se stanje mijenja, vladaju sobom,
rađa se narod. Ako Kineska komunistička partija bude previše zauzeta sobom da to dopusti,
moglo bi nešto od toga i biti.
S druge strane, nikada se ne bi profilirali kao narod kad ne bi bilo prijetnje Velikog Crvenog
brata preko mora. Ne bi bilo motivacije. Prije bi odselili na Mars.
Ostaje da vidimo kako će se snaći na nemirnim vodama povijesti. Levi-Strauss je bio u krivu,
povijest nije završila, tek počinje, i potpuno je nepredvidljiva.
Ima još jedna razina u ovoj knjizi, koja bi moglo biti korisna zapadnim nomadima zbunjenim
nedosljednostima u tajvanskom svakodnevnom životu. To su anakronizmi iz prve polovice XX stoljeća,
s kojih pisac donekle uklanja slojeve povijesti.
U izdanju Columbia University Press, ova je knjiga bila dio predstavljanja tajvanskih pisaca na
početku Milenija. Dobra ideja, ali nije ju bilo lako slijediti jer nije lako pronaći te knjige. Danas,
kada je to postalo moguće zbog online knjižara, pokušat ću slijediti ostale publikacije, da naučim više.
To je jedna od vrlina novoga doba, s kojim se suvremeni Tajvan snalazi bolje nego sa starim,
opskurnim i elitističkim načinima. Sretno!
Post je objavljen 26.12.2017. u 00:46 sati.