Danas su na redu San Bernardino na 350 m nm
i Corniglia 250 m niže, jedina od 5 Zemalja koja nema rivu.
Jedan Google pogled iz zraka.
Kako je glavna cesta među Zemljama na 400 - 500 m nm
to do njih triba ić poprilično uskin i vijugavim cestama.
Već sa glavne ceste vidi se Corniglia kao iz aviona,
a i San Bernardino tamo gore.
Spuštajući se prolazimo pored grupa kuća
među kaskadnim vinogradima
i onda do skupine kuća
uz crkvu San Bernardino.
ispred koje na klupi pričaju i griju se na suncu domorodci.
A mi upravljamo pogled dolje, prema Cornigli
i tamo dalje prema jugo istoku, Manaroli koju smo jučer obilazili,
I na vrh nad Riomagiore na kojem je svetište Nostra Signora di Montenero.
Pred mistom, na cesti čudna naprava koja je ustvari uspinjača, ča,ča,ča...
sa stolicom i poluzatvorenim kontejnerom
za spuštanje/dizanje OPG-ejca i njegovih alata i proizvoda.
I ovdje su kuće zbijene, ali ne kao u primorskim Zemljama
i ne idu u visinu, jer su na svojevrsnom platou.
Bez restorančića ne ide,
a kad se okrenemo, na vrhu vidimo naselje oko crkve san Bernardino.
I ovdje je crkva, kojoj se odavde vidi samo kampanel,
a za doć do nje
treba prošetati uskim uličicama i posladit se sladoledom.
Pred crkvom sv. Petra je palma
koja baca sjenu na njenu prošpetivu.
Kako su vrata otvorena povirio sam unutra, pa šta se dogodi,
i na ovi rekam iznad portala, kojeg ni bilo lako izrekamat,
a sv. Petar i nije baš neki. Lipji je u mom mistu!!
Još šetnja uskim prolazima
do crkve svete Katarine di je spomenik
palim (i caduti), ovdje bez petokrake, onima iz WWI
i križ od kamena u čast svim predhodnim naraštajima.
S platoa se vidi i novija gradnja po staroj špranci,
i hridine ispod
koje otvoreni Mediteran zna dobro tući,
a odakle su nezaboravni zalasci Sunca.
Post je objavljen 26.12.2017. u 08:00 sati.