Marketing
Stvarnost
To je ona slika kojoj ne dozvoljavam da obitava, više nego je potrebno, u mojoj glavi.
Ona i ja, vodimo razgovore.
U mojoj glavi.
Ovo je sasvim izmišljena fikcija.
Nepostojeći dijalog.
Neodživljeni likovi.
Plod moje ne-mašte.
Jer ne smatram se niti maštovitom niti kreativnom.
Mogu samo pisati o onome što znam, poznajem, što sam srela, vidjela, proživjela, bilo ja bilo moji u bliskom okruženju.
Opasno susjedstvo. Iseli se! Pod hitno!
Jer ako je bolest zarazna, u karantenu!
Stoga, ne čitaj ovaj post, po cijenu vlastita zdravlja!
Odlučila sam se u toj borbi za taktiku tišine.
Ne po svom genskom opredjeljenju već po životnim okolnostima.
Umorna sam više, od uzaludnog trošenja riječi.
Onima koji ih ne čuju,
onima koji ih ne mogu ili ne žele čuti,
onima koji ih ne razumiju------
Pa nisu moje riječi dragocjenosti koje uzalud trošim kao biserje...
Može li nam tišina reći više od riječi?
Vjerujem ponekada da da, kada su riječi pripremile teren i postale izlišne.
Ali nisi rekla čarobne riječi, reče mi ona.
Ne želim , rekla sam, jer nitko nije u mojim (udobnim) cipelama (s obzirom na broj :P)...
I vrijedi ona narodna stara: Sit gladnom ne vjeruje.
Stoga:
Zašto?
I kome?
Post je objavljen 18.12.2017. u 19:00 sati.