Zbog aktualnosti ponavljam ponešto prilagođen tekst koji sam objavio 26.10.2015., inspiriran razgovorom sa Živcem i člankom «Vještak je potpuno okrenuo pravila plovidbe u korist Tome Horvatinčića» nakon čega mi je blog redovito posjećivao netko sa MUP-ove IP adrese, a tako će, slutim, biti i ovaj put.
JA ĆU TI PRESUDITI, GNJIDO!!!
Telefon je zazvonio i ja sam se, naravno, javio. Živko je bio sav uzrujan oko suđenja Horvatinčiću. Psovao je i proklinjao sve redom, Tuđmana, državu, pravosuđe, Šupe, Prodanovića, Slokovičku... kao da je on osobno involviran u tu priču, kao da je njemu sinkopirani poduzetnik raskasapio roditelje pentom!
- Farsa, frarsa, frarsa – grmio je.
- Ma de ohani človek, naj se uzrujavati... Radije mi ispričaj što ima u tebe.
Uzdahnuo je.
- Umire mi stric...
.. od raka – dodao je.
- Žao mi je – rekoh kurtuazno.
- Ma ništa. Ionako nismo imali neki odnos. On je u životu bio, pa recimo, blaziran, tako da tu njegovu nezainteresiranost za mene ne doživljavam osobno.
- Nešto mu se dogodilo pa je postao takav ili... – interesirao sam se.
- Ne, naprosto se rodio takav – nezainteresiran.
A onda je Živac nekako povezao stvari s udaljenih područja, mislim taj rak, tu terminalnu fazu svog strica i Horvatinčića. Upalila mu se lampica iznad glave.
- Znam – kriknuo je u slušalicu.
- Što znaš?
- Probat ću ga nagovoriti!
- Koga i što?
- Strica! Da ubije Horvatinčića! I Šupe!
- Zašto bi to učinio?
- Zato što nema što izgubiti i zato što bi svatko u terminalnoj fazi trebao učiniti društveno koristan čin, recimo krknuti korumpiranog sudca, odurnog prevrtljivog političara, bešćutnog tajkuna, nezajažljivog bankara, nasilnog policajca, pohotnog svećenika, pedofila, neurokirurga s kupljenom diplomom, potkupljivog pomorskog vještaka, farmaceuta koji uskraćuju info o nuspojavama, sadistički raspoloženog sveučilišnog profu, histeričnu učiteljicu, bilo koju neodgovornu i opasnu društvenu štetočinu!
- Ne ide to tako, stari moj. Naši ljudi vjeruju u Boga. Vjera im dodatno osnaži kada im je duša na jeziku...
- Ok, onda računam na svakog poštenog ateista u ovoj državi u terminalnoj fazi. Ti su ljudi ionako prikazani intrinzično zlima u osnovnoškolskim udžbenicima iz vjeronauka. To što 90% Islanđna - ateista živi u miru s najmanjom stopom kriminaliteta na svijetu, to nema veze. Zar ne?
Tada sam se prisjetio britanskog filma Parting Shots. Upitao sam ga je li ikada čuo za taj film.
- Ne - spremno je odgovorio.
- U njemu Chris Rea glumi osobu koja je saznala da mu je preostao šest tjedana i odlučuje se osvetiti svima koji su mu napakostili u životu. Vidiš, scenaristi su nadošli na sličnu ideju kao i ti – rekoh.
- Živimo u zadanosti i sve što još nije mišljeno ima-da-bude-mišljeno. Čovjek se ne treba previše opterećivati karijerom i copyrightom. S tim da je moj koncept ipak širi. Motivi Chris Rea su zapravo osvetničko-sebični dočim je moj potencijalni terminalac zapravo idealist, humanistički nastrojena jedinka, neka vrst naglo probuđenog revolucionara, osoba koja je spremna mijenjati svijet u trenutku kada ga sustav više ne može dohvati! On je naprosto paradoksalno zaštićen Smrću!
- Dobro Živac, onda znaš što ti je činiti ukoliko ikada oboliš od raka – našalio sam se.
- Bogami znam – rekao je krajnje ozbiljno.
- Ipak, nadam se da se to neće dogoditi.
- Možda bolje da se dogodi – zarežao je.
I tu smo završili razgovor. Imao sam nekog posla u gradu.
Post je objavljen 19.10.2017. u 12:00 sati.