DRŽAVA JE PROTIV KREATIVNIH !
Na web stranici " PORTAL ZA SPORTSKE MANIJAKE „ PRONAŠLA SAM TEKST POD NASLOVOM „STRUKA KOJA POLAKO NESTAJE: ZAŠTO SAM NAPRAVIO DOKUMENTARAC O NOVINARIMA“Tekst je napisao moj kolega novinar Marinko Petković. Tekst objavljujem. Apsolutno je vrijedan zbog informativnosti koju pruža.
Petković ne samo da je napisao ovaj tekst snimio je i dokumentarac, o novinarima koji navodi u tekstu. Petkovića sam upoznala na studiju na Fakultetu političkih znanosti sada već prije tridesetak godina, zatim smo zajedno, kod danas pokojnog mentora i sportskog novinara Žarka Susića u redakciji političkog dnevnika Vjesnik, kojeg također više nema, završili internu školu za novinare. Mnogih se Susićevih savjeta sjećam i danas iako sam u međuvremenu završila i dodiplomski studij novinarstva na FPZ. Mentorsku novinarsku školu trebala bi doista imati svaka redakcija, tada bi novinarstvo u pogledu forme a posebno izraza bilo na znatno višem stupnju. Novinarstvo bi bilo uljuđeno a autori više cijenjeni.
Objavljujem Petkovićev tekst . Moj je u ovoj objavi samo nadnaslov i naslov.
„STRUKA KOJA POLAKO NESTAJE: ZAŠTO SAM NAPRAVIO DOKUMENTARAC O NOVINARIMA“
Nije važan poštar, nego pismo koje donosi – tako bi se otprilike moglo opisati naše jednogodišnje “putovanje” ili rad na projektu pod nazivom “Nema medija bez novinara” te namjenski, dokumentarni film ”Pogled iznutra” koji u 45 minuta kroz razgovore sa 21 sugovornikom govori o položaju novinara u domaćoj medijskoj industriji. Nije bilo teško, nije se ni isplatilo, ali je vrijedilo.
Ali, nemojte nam suditi prestrogo jer ovo je naš prvi rad na temu zaštite i unaprjeđenja novinarskih autorskih prava, kojim smo nastojali upozoriti i na sve nezavidniji položaj novinara na medijskoj sceni danas. Gotovo tisuću novinara na Zavodu za zapošljavanje nije samo zabrinjavajući statistički broj – jer je problem mnogo veći – ako znamo da je riječ o našim kolegama i kolegicama, ljudskim sudbinama, što bi trebalo biti zvono za uzbunu u struci koja, na žalost, polako nestaje i gubi tržišnu utakmicu. Novinari koji imaju tu sreću da još rade, iako u znatno težim okolnostima u odnosu na prije, s pravom strepe za svoje radno mjesto, koje je u novinarstvu postalo gotovo pa nagrada.
Blokirani i dužni
No, lista poreznih dužnika i blokiranih, koja je svake godine sve duža, barem kad je riječ o novinarima, pokazuje da i oni koji još uvijek rade, sve teže ispunjavaju svoje obveze prema državi. Osim toga, uvođenjem poreza na honorare, a koji su najčešće jedini izvor prihoda ne samo novinarima, nego i drugim kreativcima, država je pokazala da zna samo uzeti, ne pitajući što će i ostati onima koji, još uvijek, stvaraju medijski sadržaj, bilo da pišu, glume, pjevaju ili slikaju. Uvesti se može mnogo toga, ali ne i kreativnost!
Pokazalo se da na otvorena vrata ne treba kucati, a imali smo sreće da i kolege novinari, uz vrlo ali i drugi kreativci koji s nama dijele sličnu sudbinu da svoj posao prije svega živimo, imaju što za reći kad je riječ o položaju novinara u medijima danas koji se, smatramo, može poboljšati ako bolje zaštitimo i unaprijedimo, još više, naša autorska prava. Smatramo da su upravo ona temelj na kojemu možemo graditi platformu i za bolja radna i socijalna prava u novinarstvu, koje se ne smije pretvoriti u sredstvo za ostvarivanje nekih interesa koji nemaju veze sa smislom i funkcijom novinarstva.
Prošao sam dug i trnovit put koji prati gotovo svakog iskusnijeg novinara u Hrvatskoj – od višegodišnjeg honorarčenja, bez ikakvih prava, do stalnog posla i otkaza te neizvjesne borbe za nove poslove i prilike rada u današnjim novim medijima. Njima novinari, posebno oni koji nešto i znaju, pitaju, a ne samo prenose informacije, bez reda i važnosti za javni interes, sve manje trebaju!?
Naravno, može i tako. Pa što će još i novinari, koji su samo trošak, kad su tu svemoguće društvene mreže, na kojima možete sami objaviti što je vama u interesu, a za opće dobro tko više mari. Novinari, “neka crknu”, kako nam je to lijepo poručila jedna, na sreću, sada već bivša ministrica rada i socijalne skrbi, s Markova trga u Zagrebu, ispred same zgrade Vlade, gdje novinari hodočaste po izjave.
Međutim, pokazalo se da na duge staze nema medija bez novinara, ma koliko nas pokušavali uvjeriti da se novine, radio, televizija i portali, tzv. medijski sadržaj, mogu raditi gotovo i bez novinara. U praksi to je onda samo još jedan medijski projekt, neprepoznatljiv ili sličan drugome kao jaje jajetu, koji nije tu zbog čitatelja ili slušatelja, već zbog neke “dodane koristi” ili višeg interesa.
‘Kažnjenička bojna’
Novinarstvo, zbog takvog pristupa medijima, koji su roba kao i svaka druga roba na tržištu, polako gubi tlo pod nogama i postaje, nažalost, sve manje respektabilno. To pokazuje i drastičan pad naklada, kao i slušanosti i gledanosti pojedinih medija, koja se u Hrvatskoj mjeri u dvocifrenim iznosima.
Novinarska autorska prava, ma koliko bila važna i značajna te trajala čak 70 godina, a kojim se DZNAP bavi organizirano posljednjih devet godina, ne možeš izdvojiti iz opće medijske slike novinarstva danas i zasebno problematizirati, bilo u dokumentarnom filmu ili nekoj drugoj formi, kao noseći ili jedini važan sadržaj. Bez sagledavanja šire slike, kao što je položaj novinara u medijima danas, nećemo dobiti prave rezultate. Znamo svi da položaj novinara nije ni lak ni zavidan, da oni dijele probleme medija, ali smatramo da nećemo dobiti ni cjelovit uvid u novinarska autorska prava, ako ih promatramo samo kao svjetlo na kraju tunela u moru problema u kojemu je novinarstvo danas.
No, u bici s ljudskim resursima u medijima novinari su postali medijski djelatnici koji su, kad se podvuče crta, je li neki medijski projekt, a mnogo ih nastaje i nestaje, bez prave tržišne utakmice, isplativ i na koje staze, najčešće samo trošak, koji ne donosi dovoljno “klikova” u današnjim medijima. Naime, sve je postalo nekako važnije i poželjnije zanimanje u medijima i oko njih, posebno u PR svijetu, osim samih novinara.
Nama ostaje da preživimo učestalo smanjivanje stečenih prava, brojne otkaze ugovora o radu, a novinarska se solidarnost, uz rijetke iznimke, svodi na slijeganje ramenima i uzaludnu nadu da sljedeća čistka u redakciji, koje su ionako sve manje, neće zakačiti baš mene jer radim i dalje najbolje što mogu, ispunjavam normu, predlažem teme, ali nikad se ne zna kad ću i ja doći na red za “kažnjeničku bojnu”.
Lovci postaju lovina
Daleko smo još od “mirnog dana” u našem svakodnevnom poslu, u koji se svatko razumije, svi imaju svoje mišljenje o medijima, svi sve znaju i ne trebaju im još i novinari jer oni znaju i više i bolje. No, novinarstvo je samo ogledalo društva, ponekad i iskrivljeno, ni bolje ni lošije od drugih profesija i zanimanja, koje nakon desetljeća tranzicije napokon izlazi iz višegodišnje gospodarske krize koja, nažalost, nije zaobišla ni medije, koji su desetkovani.
To je lice medija, a naličje je snižavanje plaća, brojni otkazi, gašenje pojedinih izdanja ili njihova transformacija i prilagodba za nove medijske platforme, pritisak oglašivača i trivijalizacija sadržaja – za svakoga ponešto. A to su samo neki od problema s kojima se gotovo svakodnevno, već godinama, susreću novinari u Hrvatskoj. Oni koje love u mutnom, a takvih je uvijek bilo i bit će ih, posebno kad je riječ o korupciji i mitu u društvu, sada su i zakonski zaštićeni, a lovci postaju lovina represivnih dužebrižnika za javni interes!
Želimo potaknuti promjene, nužne promjene jer, kad gotovo svatko tko nešto bilo gdje objavi može reći za sebe da je novinar, manje ili više uspješan, čitan ili klikan, dolazi do zagušenja u medijskom prostoru, za što postoji uzrečica: Svi su oni isti. Stoga glas novinara/autora mora biti jači i vidljiviji u javnosti, ali i profesionalni jer je Sud časti HND-a zatrpan poslom, iako je često riječ o apsurdnim stvarima.
Naš je cilj bio provesti jednogodišnji projekt, koji će putem trajnog zapisa na filmu dokumentirati novinarsku stvarnosti u medijima danas i ovdje, koju nismo dodatno uljepšavali, ali ni poružnjivali. Prije svega, zbog nas samih, ali i ljudi koji nam još uvijek vjeruju, u čije domove ulazimo svaki dan, onih koji nas, još uvijek, čitaju, slušaju i gledaju.
Autor Marinko Petković, novinar
Post je objavljen 17.10.2017. u 07:52 sati.