Pregled posta

Zemaljska vlada je bila mišljenja da se muslimansko-srpskim savezom na nju želi izvrsiti presija. Osim toga ona je bila uvjerena da su oba partnera spremna da jedan drugog izigraju i dezavuišu.

Džabićevo zalaganje za zaključenje srpsko-muslimanskog političkog saveza u ljeto 1901. godine nije bilo rezultat njegove načelne i dugoročne političke orijentacije vec taktički potez u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju koja je za njega, u odnosu na druge političke ciljeve muslimanskog pokreta, bila u toku cjelokupne djelatnosti u prvom planu.

U takvoj situaciji bivši muftija Džabić, S. Arnautović i D. Miralem, koji su se ”svim silama” zalagali za saradnju sa Srbima, nadali su se da će negativna vladareva odluka na memorandum, koju su očekivali, izazvati preokret raspoloženja u korist ”sloge”. To je bio razlog za odgadanje konferencije u Budimpešti, ali tom su doprinijele i vijesti iz Turske koje su cijeli plan dovodile u pitanje. Naime, vlasti su bile obaviještene da je bivši muftija dobio iz Carigrada pismo od svog nećaka Ahmed ef Džabica, u kojem ga ovaj upozorava da se Portini krugovi protive svakoj alijansi sa pravoslavnim, da su čak protiv zajedničkog rada bosanskih opozicionera sa emigrantima u Carigradu, te smatraju da planirana molba na Portu ne treba ništa drugo da sadrži što se ne bi ticalo prava Porte odnosno Mesihata u pogledu vjerske autonomije, - i to sve pak navodno iz obzira prema Beču, koji bi eventualno prihvatio direktno uplitanje Porte.

Negativan stav Porte prema srpsko-muslimanskom savezu ostao je, kako je okupaciona uprava bila obavještavana, neizmijenjen i u toku 1902. godine. To je, pored ostalog, uticalo da je i bivši muftija Džabić, nakon što se našao u emigraciji u Turskoj, zauzeo stav protiv zajednike političke akcije sa Srbima.

Postoje indicije da su i ranije nadležni faktori u Turskoj izrazavali rezerve prema političkoj saradnji Muslimana sa Srbima u Bosni i Hercegovini. Izgleda da je vijesti u tom smislu donio iz Carigrada Ahmed ef. Džabić još 1898. godine.Takođe i u oktobru 1900. godine okupacione vlasti su saznale da su iz Carigrada Muslimanima stizala pisma sa savjetima da izbjegavaju svaku političku akciju i ograniče se isključivo na pitanja religije i vakufa.

Medutim, većina okupljenih muslimanskih prvaka, upozoreni iz Carigrada od Džabića i S. Bičakčića, da je Porta protiv saveza sa Srbima, izjasnila se protiv plana Fabrisa i travničkih begova. Njemu su se naročito suprotstavili H. Lakičić i S. Alajbegović iz Mostara i A. Henda i A. Bičakčić iz Sarajeva, te O. Čirkinagić koji je tada vazio za provladina čovjeka. U poruci voda iz Carigrada skrenuta je učesnicima sastanka na Kiseljaku pored ostalog paznja ”da ništa ne rade na slozi sa Srbima”, te ”ako slučajno počnu stogod sa Srbima razgovarati, da se ne bi usudili u potpise”.

Ocjena da je nacionalna identifikacija Muslimana u XIX st. bila ”u punom jeku”, potkrepljuje se tvrdnjom da tada ”Muslimani u Bos ni u nizu akcija (1829, 1831, 1839, 1850-51, 1878) raskidaju interesne i emocionalne veze sa Turskom”, i da su se ”u doba Berlinskog kongresa i austrougarske okupacije ponašali ..... kao zaseban politički i kulturni entitet”. (str. 143-144). S tim u vezi, prvo bih želio da kažem da je naučno nezasnovana tvrdnja o raskidanju emocionalnih i interesnih veza bosanskohercegovačkih Muslimana sa Turskom u XIX vijeku. Otpor reformama i sukobi sa politikom turske centralne vlasti neosporno imaju svoje mjesto u političkom profiliranju bosanskohercegovačih Muslimana i razvoju njihove individualnosti.

Medutim, ta zbivanja nisu, ne samo za vodeći feudalni sloj, koji je izgubio raniju političku moć, nego ni za šire muslimanske mase značila raskid sa Otomanskim carstvom i njegovom državnom tradicijom. Naprotiv, Muslimani nisu tada, kao ni ranije, mogli vidjeti rješenje položaja Bosne i Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su 1878. i došli u sukob s politikom Porte koja je, pod pritiskom medunarodnih faktora, prepuštala Bosnu i Hercegovinu Austro - Ugarskoj. Pa i pod austrougarskom okupacijom, osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu i učvršćivanju veza s Carigradom. Tada dolazi i do masovnog iseljavanja Muslima na u Tursku, a impuls za zadnji val seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske uzroke, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan. U tom pogledu prelomni uticaj imalisu rezultati balkanskih ratova, kao i Prvog svjetskog rata.

Kada je riječ o Muslimanima, mislim da se ne može polaziti sa stanovišta da oni u ovom periodu predstavljaju formiranu modernu naciju. Zato ne stoji
ocjena da je kod Muslimana krajem XIX i početkom XX vijeka postojala ”jasna svijest o posebnosti (njihovog) nacionalnog bića i interesa”. (str. 144). Mada
se etnička, politička i kulturna individualnost Muslimana u periodu austrougarske uprave, kao i u razdobljukoje mu je neposredno prethodilo, ne može dovoditi u
pitanje, tu individualnost nije karakteriziralo postojanje moderne nacionalne svijesti.

Sve je to bilo u najužoj svezi sa socijalnom strukturom muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, njegovim specifičnim položajem i razvitkom. Koncizan i
dosta uspio prikaz tog razvitka do XIX stoljeća u enciklopedijskom tekstu dat je na osnovu nekih ocjena Branislava Durdeva i Nedima Filipovića. Medutim, autori
teksta nisu mogli naći ozbiljno uporište u literaturi za izvjesne svoje tvrdnje koje se odnose na nacionalni razvitak Muslimana u XIX i početkom XX vijeka, pa su
pribjegli konstrukcijama i proizvoljnim zaključcima.

Kada je riječ o odnosu bosanskohercegovačkih Muslimana prema Turskoj u događajima u ljeto 1878, smatram neprihvatljivim gledište da je sukob sa
funkcionerima i organima turske uprave, do kojeg je došlo u nekim mjestima, i formiranje Narodnog odbora i Narodne vlade u Sarajevu značio za Muslimane u Bosni
i Hecegovini raskid sa Otomanskim Carstvom i kidanje sa turskom državnom tradicijom. Naprotiv, oni nisu tada, kao ni ranije vidjeli rješenje položaja Bosne i
Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su i došli u sukob sa politikom koja je pod pritiskom međunarodnih faktora prepuštala Bosnu Austro-Ugarskoj. Pa i pod Austrougarskom okupacijom osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu nad Bosnom i Hercegovinom, te na održanju i učvršćivanju veza sa Carigradom. Jedna od posljedica okupacije bila je i masovno iseljavanje Muslimana u Tursku. Impuls za posljednji val ove seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske razloge, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan.